Crna Gora je 1. studenog ponovno uvela vize za ruske građane kao dio usklađivanja svoje vizne politike s Europskom unijom. Odluka, koja obuhvaća i nekoliko drugih zemalja, dio je obveza koje prate europske integracije. Međutim, ona također pruža mogućnost za poznati oblik političkog pritiska: predstavljanje zapadne orijentacije Crne Gore kao prijetnje njezinom ekonomskom opstanku. Turizam pruža argument, dok strah od ekonomskog kolapsa pruža mehanizam.
Tvrdnja da Crna Gora ne može preživjeti bez ruskih turista ima političku funkciju. Pretvara komercijalni odnos u argument protiv strateških izbora zemlje. Unutar ove naracije, europska integracija postaje ekonomski destruktivna, poštivanje europskih pravila postaje podložnost Bruxellesu, a Rusija se pojavljuje kao nezamjenjiv partner čije interese Crna Gora zanemaruje na vlastitu odgovornost. Namjeravana politička posljedica je oslabiti povjerenje u zapadnu orijentaciju zemlje uvjeravanjem građana da to ugrožava njihovu egzistenciju.
Ovaj mehanizam ima dokumentirani presedan. Tijekom kretanja Crne Gore prema članstvu u NATO-u, ruski dužnosnici eksplicitno su povezali njezine strateške izbore s ekonomskim posljedicama. U ožujku 2017. ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov optužio je Crnu Goru da je žrtvovala svoje ekonomske odnose s Rusijom pridruživanjem savezu. Ruski mediji su potom širili negativne izvještaje koji su Crnu Goru prikazivali kao nesigurnu destinaciju. Istraživanje koje su objavile Vijesti dokumentiralo je kampanju i njezine napore da obeshrabri ruske građane od odmora u zemlji. Turizam je postao sredstvo provođenja kazne za suverenu političku odluku.
Ta epizoda objašnjava zašto se trenutna rasprava o vizama mora shvatiti u širem kontekstu. Specifična politika se mijenja, ali temeljna poruka ostaje dostupna: približavanje Zapadu osiromašit će Crnu Goru. Ponavljanje daje ovom argumentu kontinuitet da se pojavljuje i kroz inače različite odluke, uključujući članstvo u NATO-u, odnose s Moskvom i europske integracije. Njegova učinkovitost ovisi o uspostavljanju pretjerane percepcije o ruskoj ekonomskoj važnosti, zbog čega se bilo kakvo odstupanje od moskovskih preferencija predstavlja kao opasno.
Percepcija se razvila iz značajnog širenja ruske ekonomske aktivnosti. Nakon neovisnosti Crne Gore 2006. godine, ruski turisti su dolazili u sve većem broju, dok su ruski kupci stjecali nekretnine na obali. Istraživačko izvještavanje bilježi približno 60.000 dolazaka ruskih turista 2006. godine te oko 380.000 dolazaka 2019. godine. Uz kupnju nekretnina i ulaganja, to je dovelo do vrlo uočljive ruske prisutnosti u priobalnim zajednicama. Taj je rast bio stvaran. Pretpostavka da je on učinio Crnu Goru ekonomski ovisnom o Moskvi političko je tumačenje tog rasta.
Informacijske kampanje posebno su učinkovite kada se temelje na prepoznatljivim iskustvima. Iznajmljivača koji redovito ugošćuje ruske goste ne treba uvjeravati da su ti posjetitelji važni. Manipulacija počinje kada se to pojedinačno iskustvo prikazuje kao uvjet od kojeg ovisi cjelokupno nacionalno gospodarstvo. Vlasništvo nad nekretninama, ulaganja, dolasci turista i noćenja tada se stapaju u jedinstven dojam o golemoj ovisnosti. Svaki od tih elemenata pridonosi vidljivosti Rusije, no oni odražavaju različite ekonomske odnose i ne mogu se jednostavno zbrojiti.
Podaci MONSTAT-a otkrivaju razliku između tog dojma i stvarne strukture turizma. Ruski posjetitelji činili su 23,6 posto noćenja stranih turista u 2023. godini. Njihov je udio pao na 18,3 posto u 2024. te na 16,4 posto u 2025. godini. Riječ je o padu od 7,2 posto u dvije godine. Rusija ostaje važno tržište, ali njezina je relativna važnost smanjena. Do 2025. godine više od četiri petine noćenja stranih turista ostvarili su gosti iz drugih zemalja.
Isti se trend uočava i u privatnom smještaju, gdje je ruska potražnja bila osobito značajna. Udio Rusije u noćenjima stranih turista u tom segmentu pao je s 31,9 posto u 2023. na 24,9 posto u 2024. te na 22,1 posto u 2025. godini. Ovi podaci ne negiraju ranjivost pojedinačnih poslovnih subjekata, ali opovrgavaju tvrdnju da budućnost cijelog sektora ovisi isključivo o ruskoj potražnji. Ta je razlika važna jer se manipulacijom informacijama koncentrirana poslovna izloženost pretvara u tezu o nacionalnoj nemoći.
Vizni zahtjevi nude koristan okidač za ovu naraciju jer je njihove neposredne troškove lako opisati. Dodatna papirologija može obeshrabriti putovanja, a tvrtke mogu s pravom preispitivati hoće li postupci funkcionirati učinkovito. Destabilizirajuće tumačenje te zabrinutosti ide dalje: administrativna prilagodba postaje dokaz nacionalnog pada, dok europske integracije postaju odgovorne za svaki očekivani gubitak. Politički cilj je navesti građane da povežu svoju ekonomsku nesigurnost sa strateškim smjerom zemlje.
Sama mjera također je podložna iskrivljavanju. Zahtjev za vizom ne zatvara Crnu Goru ruskim posjetiteljima. Prijave su dostupne putem VFS centara, uključujući i one u Rusiji, a izuzeća se primjenjuju na nositelje određenih stranih viza ili dozvola boravka, uključujući one koje su izdale zemlje Schengena. Ovi aranžmani su važni jer je narativ o isključenju lakše održati kada praktični putevi za nastavak putovanja nestanu iz javne rasprave.
Postoji bitna dokazna razlika. Povijesna ruska kampanja protiv crnogorskog turizma je dokumentirana. Pripisivanje određenih suvremenih izjava ili koordiniranih aktivnosti Moskvi zahtijeva specifične dokaze. Ipak, politički mehanizam se može identificirati: preuveličati ovisnost, predvidjeti ekonomsku kaznu i koristiti rezultirajuću tjeskobu za diskreditiranje zapadne integracije. Domaći akteri mogu reproducirati tu poruku a da svaki slučaj ne zahtijeva izravne ruske upute.
Odgovor Crne Gore trebao bi kombinirati činjenično pobijanje s kompetentnom politikom. Učinkovita obrada viza, jasne javne informacije i šira turistička tržišta smanjuju ekonomsku nesigurnost kojom se takvi narativi hrane. Vlasti bi trebale priznati zabrinutost poduzeća, i istovremeno objasniti što statistika utvrđuje, a što ne.
Središnje pitanje je sposobnost Rusije da pretvori percepciju ekonomske važnosti u politički pritisak. Turizam taj pritisak izravno povezuje s prihodima kućanstava, što ga čini posebno korisnim u informativnim kampanjama namijenjenima potkopavanju povjerenja i produbljivanju unutarnjih podjela. Crna Gora slabi ovaj instrument kada pokaže da ruski posjetitelji ostaju dobrodošli, da europske obveze ostaju obvezujuće i da nacionalna politika ne može biti diktirana proizvedenim strahom od ekonomskog kolapsa.
Danilo Kalezic. Montenegrin political scientist
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
