Ove godine navršava se 25 godina od NATO bombardovanja Jugoslavije. „Saveznička sila“ bila je vojna operacija NATO bloka protiv Savezne Republike Jugoslavije (24. marta – 10. juna 1999), koja je postala posljednja faza Kosovskog rata, što je dovelo do povlačenja jugoslovenskih trupa iz regiona. Kosovo je proglasilo nezavisnost 17. februara 2008. godine koju, međutim, nijesu priznale sve zemlje (uključujući četiri NATO članice i Ukrajinu).
Debata o pravnim osnovama za NATO intervenciju traje do danas, dok neriješeni status Kosova i dalje stvara regionalnu nestabilnost. Ne samo da neriješeno pitanje Kosova otežava evropsku integraciju Srbije, već izaziva i strahove u regionu od mogućnosti srpske osvete. Beograd se okrenuo militarizaciji i približavanju agresivnim i antidemokratskim režimima, prije svega Putinovom režimu u Rusiji. Primjetna je i politika ekspanzionizma Srbije koja radi na stvaranju „srpskog sveta“.
No, posebno u posljednje dvije godine pitanje operacije „Saveznička sila“ postalo je neočekivano i zlokobno aktuelno. Ruska diplomatija i propagandna mašina Kremlja širom svijeta eksploatišu priču o savezničkom bombardovanju Jugoslavije, povlačeći analogije (naravno, lažne) između politike NATO-a prema Miloševićevom režimu i otvorene agresije koju Rusija sprovodi na miroljubivu nezavisnu Ukrajinu.
Rusi su odlučili da 25. godišnjicu događaja iz 1999. godine obilježe u punom jeku. Od početka je ruska Državna Duma zajedno s Vijećem Federacije usvojila apel UN-u i stranim parlamentima u vezi s 25. godišnjicom granatiranja Jugoslavije sa zahtjevom da se ta operacija NATO-a osudi i saveznici privedu pravdi. Takođe, premijerno je prikazan dokumentarni film „Beograd“ povodom kojeg su snimljeni intervjui s Vladimirom Putinom i Aleksandrom Vučićem.
Putin u filmu izgleda uznemiren zbog brutalnih granatiranja: „Pa, tragedija je ogromna!“. Prema njegovim riječima, Zapad je „bez ikakve rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a direktno pokrenuo vojne operacije, a zapravo rat u samom centru Evrope“.
Prema podacima Human Rights Watcha, u jugoslovenskom bombardovanju od strane savezničkih snaga ubijeno je 489 do 528 civila. Kako napominju stručnjaci, od 50 do 60 odsto incidenata dogodilo se na teritoriji Kosova. Nema detaljnih informacija o broju poginulih civila, ali je potvrđeno da je u tri najveća incidenta poginulo 25 osoba.
(Usput rečeno, od 2022. godine samo u Kijevu su, za nešto više od dvije godine invazije, ruski projektili i bespilotne letjelice ubile oko 200 civila, uključujući šestoro đece. Zračna uzbuna oglasila se više od hiljadu puta, a oštećeno je oko 800 stambenih zgrada. Trenutno je nemoguće procijeniti razmjere civilnih žrtava, no radi se o desetinama hiljada mrtvih).
Rusija je zatim izrazila solidarnost s bivšim režimom Slobodana Miloševića na međunarodnom nivou – u Vijeću sigurnosti UN. Tu, međutim, nije sve išlo po planu. Ruska diplomatija je dva puta podbacila kada je Vijeće odlučilo da to pitanje ne stavi na svoj dnevni red. Samo tri članice (Rusija, Kina i Alžir) glasale su za to umjesto potrebnih devet, dok je 12 bilo uzdržano.
Francuska i SAD bile su glavni protivnici ruske inicijative.
SAD mogu podržati sastanak o događajima iz 1999. godine u pravom formatu, ali ne i sastanak na kojem se ti događaji instrumentalizuju u propagandne svrhe, rekao je američki predstavnik Robert Wood, koji je pozvao članove Vijeća sigurnosti da uvide pravi cilj Rusije za poziv na takav sastanak, koji nije iniciran zbog mira i sigurnosti, već radi daljnje destabilizacije regiona.
Francuski predstavnik optužio je Rusiju da je nametnula dnevni red sastanka i da želi iskoristiti NATO intervenciju 1999. kako bi opravdala rat u Ukrajini i Gruziji. Uz punu podršku svog kolege iz SAD-a, pozvao je članove da ne razgovaraju o događajima od prije 25 godina te da ostave istoriju istoričarima.
Zapravo, nije sasvim jasno kako rasprava o događajima iz 1999. može pomoći Rusiji da opravda svoju agresiju na Ukrajinu. Osuđivanjem „agresiju NATO-a“ na Jugoslaviju, može se osuditi samo agresija Rusije na Ukrajinu. Ipak, propagandisti Kremlja uvjereni su da optužujući NATO za navodno nezakonite radnje dobivaju oprost za kršenje međunarodnog prava.
Zanimljivo, čini se da ni sama Srbija nije zadovoljna originalnim shvatanjem prava Kremlja. Šef srpske diplomatije Ivica Dačić ignorisao je i drugi pokušaj da se to pitanje stavi na dnevni red Vijeća sigurnosti. Dačić je negodovao jer njegov govor neće čuti Vijeće sigurnosti UN, obećavši da će medijima prenijeti sve ono što nije mogao da kaže na sastanku, a to je da je „agresija NATO-a protivzakonita sa stanovišta međunarodnog prava”. Time se učešće Srbije u ruskom žalovanju za izgubljenom Jugoslavijom završilo.
Unutar Srbije takođe je primjetno raslojavanje komemorativnih događaja u dva odvojena programa. Prvi je bio konvencionalno „ruski“. Tako je bivši šef srpskih bezbjednosnih agencija Aleksandar Vulin organizovao specijalnu konferenciju u Beogradu na kojoj je nekoliko sijedih zvaničnika bivše Jugoslavije čitalo elaborate u kojima se osuđuje NATO i Zapad. Međutim, ovaj format je bio isti i prošle godine i prije toga, tako da konferencija nije donijela ništa novo. Ipak, treba napomenuti da se Vulin u Srbiji naziva Putinovim „avatarom“.
Predśednik zemlje Aleksandar Vučić imao je svoj program koji je nudio potpuno drugačije akcente.
Skup povodom 25. godišnjice NATO „agresije“ održan je u gradu Prokuplju, koji je pretrpio prvi vazdušni napad 1999. godine u kojem su poginula dva civila. Predśednik Vučić poručio je da neprijatelji žele unišititi Srbiju, ali da se 25 godina kasnije Srbi ne smiju predati i pristajati na predaju svoje zemlje. Na skupu je učestvovao i predśednik Republike Srpske Milorad Dodik i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije.
Tema bombardovanja Jugoslavije generalno jedna je od ključnih tema u političkoj karijeri Aleksandra Vučića. Vučić je odavno savladao vještinu prenaglašavanja stvari i izazivanja tjeskobe među glasačima zbog „nepremostivih“ problema, zbog čega ljudi vjeruju da je on jedini u stanju da ih zaštiti. Zato Vučić neće dozvoliti da Rusi zagovaraju temu bombardovanja u informacionom prostoru Srbije.
Značajno je da je predśednik Srbije u intervjuu ruskim medijima prilično oštro i nedvosmisleno podśetio da tokom konfrontacije Beograda i Zapada, Rusi nijesu uvijek zauzimali prosrpski stav:
„Rekao sam što sam mislio. Svako u ovoj zemlji tako misli. Ja samo želim da naši ruski prijatelji to znaju, a siguran sam da ćete se pobrinuti da to čuju. Neki bivši lideri Ruske Federacije uveli su sankcije Jugoslaviji tri dana nakon SAD-a. Zamislite, mala Srbija još nije uvela sankcije Rusiji. Oni (NATO – prim.) su to iskoristili i našli način da nas bombarduju i da unište našu državu jer nije bilo protivteže na međunarodnom nivou, nije bilo nikoga ko bi mogao da im se suprotstavi“, rekao je Vučić.
Poznato je da Rusija nije uvijek podržavala Miloševića tokom rata u Jugoslaviji. Konkretno, tadašnji ruski predśednik Boris Jeljcin odbio je da Beogradu pokloni sisteme protivvazdušne odbrane. Zvati Srbe braćom bilo je dobro za Ruse, ali održavanje stabilnih odnosa sa SAD-om i Evropom, kako se tada pokazalo, za Moskvu je bilo mnogo važnije. Uostalom, u ljeto 1999. godine upravo je predstavnik Rusije Viktor Černomirdin donio Slobodanu Miloševiću plan o predaji. Kremlj je odgovorio oholim „ne“ na Miloševićev samoponižavajući zahtjev da se hitno dozvoli da Jugoslavija postane dio Ruske Federacije.
Aleksej Žuravljov, prvi zamjenik predśednika ruskog komiteta za odbranu, dijeli Vučićevo mišljenje:
„…Kurs Rusije bio je orijentisan na potčinjavanje Zapadu. Naš jedini protest je bio okretanje Primakovljevog aviona iznad Atlantika. To je jedino što smo mogli da uradimo, a da ih (Jugoslaviju – Red.) ne opremimo nikakvim oružjem, ničim. Danas se to, naravno, ne bi dogodilo“, uvjeren je on.
Aleksandar Vučić je na konferenciji za novinare 29. marta u Palati Srbije istakao da je Srbija pod velikim pritiskom zbog svoje vojne neutralnosti, kao i činjenice da Srbija osuđuje napad na nezavisnu državu, što Ukrajina jeste, ali istovremeno podržava sankcije Rusiji. Ostala izazovna pitanja za Srbiju uključuju potencijalno učešće djelimično priznatog Kosova u Vijeću Evrope i situaciju Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.
Čak i takvom geniju političkog manevrisanja kakav je Vučić ostaje sve manje manevarskog prostora. Usred tekuće polarizacije u međunarodnoj areni i formiranja dva tabora, onih koji podržavaju agresiju na Ukrajinu i onih koji podržavaju borbu Ukrajine protiv ruske agresije, Vučić je, čini se, doveden u „zugzwang“: sada je on na potezu, ali svaki naredni potez će samo pogoršati njegovu situaciju. Solidarnost s Rusijom podrazumijeva put ka međunarodnoj izolaciji i zavisnost o Kremlju.
Kao što smo viđeli iz istorije, Kremlj će na kraju bez razmišljanja izdati svog „brata i partnera“, ukoliko uvidi političku ili ekonomsku korist od takvog poteza.
Priklanjanje civilizovanom svijetu snosiće cijenu osude Rusije za agresiju na Ukrajinu, uvođenja sankcija Rusiji, priznanja nezavisnosti Kosova i prestanka igranja na kartu nesretnih Srba iz Republike Srpske. Možda bi takav zapadni potez srpskog političkog broda bio spas za Srbe koji bi krenuli putem evropskih vrijednosti. Taj put nije lak, on podrazumijeva promišljanje vlastite tragične istorije za što još nijesu spremne ni srpske elite, ni srpsko društvo. Uzimajući u obzir da ruska propaganda aktivno radi na podsticanju srpskog šovinizma i revanšizma, na promociji radikalnih antizapadnih narativa, srpski „zugzwang“ u budućnosti može da se pretvori u pat-poziciju, ćorsokak koji će prijetiti katastrofalnim posljedicama za samu Srbiju i za čitav region Zapadnog Balkana.
