Da li je slučaj Ilije Perekopskog, dugogodišnjeg potpredsjednika Telegrama i bliskog saradnika Pavela Durova, ponovo stavio bosanskohercegovačke institucije pred bezbjednosni izazov – odnosno kako postići ravnotežu između investicionih prilika i potencijalnih bezbjednosnih prijetnji?
U tom kontekstu, slučaj Ilije Perekopskog, suosnivača Telegrama i bliskog saradnika Pavela Durova, predstavlja mnogo više od priče o jednoj investiciji. U martu 2026. godine Perekopski je registrovao prebivalište u Banjoj Luci i podnio zahtjev za bosanskohercegovačko državljanstvo, najavljujući planove za preuzimanje kompanije EVA Genesis. To je novi test za institucije Bosne i Hercegovine i za sposobnost zemlje da razumije odnos između ekonomije, tehnologije i geopolitike.
Suština problema nije činjenica da „strani investitor“ želi da investira u Bosnu i Hercegovinu, već obrazac koji se ponavlja iza takvih investicija: ko želi da investira, zašto želi da investira i pod kojim uslovima želi da uspostavi prisustvo.
Ko je stvarni investitor? Koliko kapitala je uključeno i kada će biti uloženo? Koliko će radnih mjesta biti stvoreno i kakva će to vrsta radnih mjesta biti? Koje su obaveze i kakve garancije postoje? Šta se dešava ako projekat ne uspije?
U slučaju Perekopskog i EVA Genesis, javnosti je predstavljena investiciona namjera, ali nisu dostupne gotovo nikakve informacije u vezi sa finansijskom strukturom, fazama razvoja projekta ili mjerljivim rezultatima. Proces sticanja državljanstva prema posebnim odredbama, zasnovan na argumentu budućih investicija, dodatno podiže uloge.
Takvi mehanizmi postoje i u drugim zemljama, ali oni uglavnom uključuju rigorozne provjere prošlosti, jasno definisane investicione obaveze i transparentne kriterijume. U Bosni i Hercegovini proces se često odvija obrnutim redosljedom: politička podrška dolazi prvo, dok se tek nakon toga postavlja pitanje da li iza projekta stoji pravi kapital i da li postoji održiv poslovni model.
Da situacija bude još kompleksnija, Telegram je odavno prestao da bude „samo“ aplikacija za razmjenu poruka. Tokom protekle decenije, postao je ključna platforma u političkim kampanjama, oružanim sukobima, distribuciji informacija, kao i širenju dezinformacija.
Nakon početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, Telegram se našao pod pojačanim nadzorom bezbjednosnih agencija Zapada. Francuske vlasti su 2024. godine pokrenule istragu protiv Pavela Durova zbog navoda da je platforma korištena za olakšavanje distribucije ilegalnog sadržaja, pranja novca i drugih kriminalnih aktivnosti.
Evropska unija je dodatno pooštrila obaveze za glavne digitalne platforme putem Zakona o digitalnim uslugama (DSA), posebno u pogledu zahtjeva za transparentnost i uklanjanje ilegalnog sadržaja.
Krajem jula 2026. godine, prema dostupnim informacijama, Rusija je takođe pokrenula krivični postupak protiv Durova zbog navodnog udijela u terorističkim aktivnostima. To ne znači da su svi povezani s Telegramom automatski odgovorni za iste optužbe, niti znači da svaka investicija povezana s takvim osobama nosi bezbjednosni rizik.
Međutim, upravo zbog ove kompleksnosti, ozbiljne države tretiraju takve slučajeve kao strateška pitanja.
Sjedinjene Američke Države godinama sprovode stroge preglede stranih investicija putem mehanizama kao što je Komitet za strana ulaganja u Sjedinjenim Američkim Državama (CFIUS), koji procjenjuje potencijalne rizike za nacionalnu bezbjednost. Unutar Evropske unije, države članice su uspostavile nacionalne mehanizme provjere za strana direktna ulaganja, posebno u oblastima kao što su digitalna infrastruktura, mediji i tehnologija.
U regiji, Hrvatska potencira provjeru porijekla kapitala i poslovne istorije investitora, Slovenija sprovodi bezbjednosne procjene za ulaganja u strateške sektore, dok je Srbija pojačala nadzor nad određenim velikim investicijama nakon negativnih iskustava u prošlosti.
Bosna i Hercegovina formalno ima pravni okvir koji reguliše strana direktna ulaganja i sprječavanje pranja novca. Novo zakonodavstvo o sprečavanju pranja novca i finansiranju terorizma zahtijeva od nadležnih institucija da provjere porijeklo sredstava i prijave sumnjive transakcije.
Bosna i Hercegovina nema poseban pravni mehanizam koji bi omogućio ruskim državljanima zaposlenim ili angažovanim u IT sektoru da ubrzanim procesom dobiju državljanstvo. Kao i svi drugi strani državljani, oni mogu osnovati kompaniju, dobiti privremene i stalne boravišne dozvole i, nakon ispunjavanja zakonskih uslova, podnijeti zahtjev za državljanstvo putem naturalizacije. Odluka se donosi kroz propisanu proceduru koja uključuje bezbjednosnu provjeru od strane nadležnih organa.
Stručnjaci za bezbjednost upozoravaju da legitimni poslovni modeli mogu postati potencijalni kanali za hibridne aktivnosti ako se iskoriste za unapređenje političkih, ekonomskih ili obavještajnih interesa. Prema njihovim ocjenama, rizik ne leži u samom zakonskom okviru, već u mogućim nedostacima u skriningu investitora i identifikaciji stvarnih vlasnika kompanija. Zbog toga zemlje u Evropi sve više jačaju kontrolu stranih ulaganja u osjetljive sektore, uključujući informatičku tehnologiju, telekomunikacije i digitalnu infrastrukturu.
Međutim, BiH nema sveobuhvatan sistem za procjenu bezbjednosnih, strateških i reputacijskih rizika uporediv sa onima u većini zemalja EU ili Sjedinjenih Država. Nadležnosti su podijeljene između finansijskih obavještajnih tijela, bezbjednosnih agencija i ministarstava, što u praksi otežava koordinaciju.
Često se provjere sprovode površno, prekasno ili tek nakon što su određeni procesi postali politički „zatvoreni“.
Kompanija EVA Genesis, koja se spominje kao entitet iza projekta u Bosni i Hercegovini, navodno je aktivna u oblastima koje uključuju digitalni marketing, IT i modnu industriju. Međutim, javnosti nije pruženo dovoljno informacija o vlasničkoj strukturi, finansijskom učinku ili konkretnim planovima ulaganja u Bosnu i Hercegovinu.
Kada neko traži državljanstvo na osnovu tvrdnji da će donijeti značajne investicije i otvoriti radna mjesta, minimalni standard bi trebao biti da institucije jasno odgovore na osnovna pitanja:
Koja je vrijednost i rok ulaganja? Koliko radnih mjesta će biti otvoreno i koja vrsta radnih mjesta je u pitanju? Koje ugovorne garancije postoje? Koji mehanizmi postoje u slučaju da se investicija ne realizuje? Koje su bezbjednosne provjere vršene i koje institucije?
Transparentnost ne ometa ulaganja; ona omogućava održivo ulaganje.
Kada institucije jasno objasne razloge svojih odluka, predstave rezultate izvršenih provjere i uspostave nadzorne mehanizme, povećava se povjerenje i kod građana i kod ozbiljnih investitora. S druge strane, nedostatak transparentnosti, nedostatak konkretnih informacija i oslanjanje na političku promociju stvaraju prostor za sumnju, spekulacije i posljedično gubitak povjerenja.
Neuspješne investicije ne znače samo izgubljeni novac. One potkopavaju povjerenje u institucije, narušavaju međunarodni ugled zemlje i smanjuju mogućnosti za investitore koji bi mogli istinski doprinijeti razvoju.
Bosna i Hercegovina već raspolaže određenim alatima za regulisanje stranih ulaganja i borbu protiv pranja novca, ali joj nedostaje dosljedna implementacija i jača institucionalna koordinacija. Uspostavljanje sveobuhvatnog sistema skrininga direktnih stranih investicija koji uključuje procjenu bezbjednosti, ekonomije i reputacije bio bi logičan sljedeći korak.
Do tada će svaku „veću investiciju“ pratiti pitanja — ne nužno zato što je problematična, već zato što institucije nisu pokazale da mogu uvjerljivo da dokažu njen kredibilitet.
Na kraju, pitanje koje postavlja slučaj Ilije Perekopskog nije da li Bosna i Hercegovina treba da prihvati strane investicije. Takve investicije su neophodne. Pravo pitanje je kako ih treba ocijeniti.
Ako institucije donose odluke na osnovu jasnih kriterijuma, transparentnih procedura i stručnih analiza, koristi će imati i država i investitori. Ako procesi nastave da se oslanjaju prvenstveno na politička obećanja i medijske najave, rizik od neuspješnih projekata i pada povjerenja javnosti ostaće visok.
Bosna i Hercegovina mora da nauči da procjenjuje najave velikih investicija na osnovu činjenica, a ne na osnovu političkog marketinga. Ako su investicije istinske i održive, one će izdržati nadzor javnih i državnih institucija. Ako nisu, daleko je bolje to utvrditi prije nego što država preuzme političke, finansijske ili reputacijske rizike.
Odgovor na ovo pitanje neće odrediti samo budućnost ovog konkretnog projekta, već i sposobnost Bosne i Hercegovine da privuče kvalitetne investitore u budućnosti uz zaštitu vlastitih ekonomskih i bezbjednosnih interesa.
Nino Bilajac. Journalist, Detektor.ba
Članci objavljeni u rubrici “Stavovi” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
