Crna Gora je 1. novembra ponovo uvela vize za ruske građane kao dio usklađivanja svoje vizne politike s Evropskom unijom. Odluka, koja se odnosi i na nekoliko drugih zemalja, dio je obaveza koje prate evropske integracije. No, ona takođe pruža mogućnost za poznati oblik političkog pritiska: predstavljanje zapadne orijentacije Crne Gore kao prijetnje njenom ekonomskom opstanku. Turizam pruža argument, dok strah od ekonomskog kolapsa pruža mehanizam.
Tvrdnja da Crna Gora ne može preživjeti bez ruskih turista ima političku funkciju. Pretvara komercijalni odnos u argument protiv strateških izbora zemlje. Unutar ove naracije, evropska integracija postaje ekonomski destruktivna, poštovanje evropskih pravila postaje podložnost Briselu, a Rusija se pojavljuje kao nezamjenjiv partner čije interese Crna Gora zanemaruje na vlastitu odgovornost. Željena politička posljedica je slabljenje povjerenja u zapadnu orijentaciju zemlje uvjeravanjem građana da to ugrožava njihovu egzistenciju.
Ovaj mehanizam ima dokumentovani presedan. Tokom kretanja Crne Gore ka članstvu u NATO-u, ruski zvaničnici su eksplicitno povezali njene strateške izbore s ekonomskim posljedicama. U martu 2017. godine, ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov optužio je Crnu Goru da, pridruživanjem savezu, žrtvuje svoje ekonomske odnose s Rusijom. Ruski mediji su potom širili negativne izvještaje koji Crnu Goru prikazuju kao nesigurnu destinaciju. Istraživanje koje su objavile Vijesti dokumentovalo je kampanju i njena zalaganja da obeshrabri ruske građane da provode odmor u zemlji. Turizam je postao sredstvo za sprovođenje kazne za suverenu političku odluku.
Ta epizoda objašnjava zašto se aktuelna debata o vizama mora shvatiti u širem kontekstu. Specifična politika se mijenja, ali osnovna poruka ostaje: približavanje Zapadu osiromašiće Crnu Goru. Ponavljanje ove teze daje joj kontinuitet pojavljivanja kroz različite odluke, uključujući članstvo u NATO-u, odnose s Moskvom i evropske integracije. Njena učinkovitost počiva na stvaranju preuveličane percepcije ruskog ekonomskog značaja, nakon čega se svako odstupanje od preferencija Moskve predstavlja kao opasno.
Percepcija se razvila iz značajnog širenja ruske ekonomske aktivnosti. Nakon nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, ruski turisti su pristizali u sve većem broju, dok su ruski kupci sticali nekretnine na obali. Istraživačko izvještavanje bilježi približno 60.000 dolazaka ruskih turista 2006. godine, te oko 380.000 u 2019. godini. Uz kupovinu nekretnina i investicije, to je stvorilo veoma uočljivo rusko prisustvo u primorskim zajednicama. Taj rast je bio stvaran. Pretpostavka da je on učinio Crnu Goru ekonomski zavisnom od Moskve političko je tumačenje tog rasta.
Informacione kampanje su posebno djelotvorne kada se oslanjaju na prepoznatljiva iskustva. Vlasnika smještaja koji redovno ugošćuje ruske goste ne treba uvjeravati da su ti posjetioci važni. Manipulacija počinje onog trenutka kada se to pojedinačno iskustvo predstavi kao uslov od kojeg zavisi cjelokupna nacionalna ekonomija. Vlasništvo nad nekretninama, investicije, dolasci turista i noćenja tada se stapaju u jedinstven utisak o ogromnoj zavisnosti. Svaki od ovih faktora doprinosi vidljivosti Rusije, ali oni odražavaju različite ekonomske odnose i ne mogu se jednostavno sabrati.
Podaci MONSTAT-a otkrivaju razliku između tog utiska i stvarne strukture turizma. Ruski posjetioci su 2023. godine činili 23,6 posto noćenja stranih turista. Njihov udio pao je na 18,3 posto u 2024. i 16,4 posto u 2025. godini. To je pad od 7,2 procenta u dvije godine. Rusija ostaje važno tržište, ali njen relativni značaj je opao. Do 2025. godine, više od četiri petine noćenja stranih turista dolazilo je iz drugih zemalja.
Isti trend uočljiv je i u privatnom smještaju, gdje je ruska potražnja bila posebno značajna. Udio Rusije u noćenjima stranih turista u tom segmentu smanjio se sa 31,9 posto u 2023. godini na 24,9 posto u 2024. i 22,1 posto u 2025. godini. Ovi podaci ne negiraju ranjivost pojedinačnih poslovnih subjekata, ali pobijaju tvrdnju da budućnost cijelog sektora zavisi isključivo od ruske potražnje. Ova razlika je važna jer manipulacija informacijama pretvara koncentrisanu komercijalnu izloženost u tezu o nacionalnoj nemoći.
Vizni zahtjevi nude koristan okidač za ovu naraciju jer je njihovu neposrednu cijenu lako opisati. Dodatna papirologija može obeshrabriti putovanja, a preduzeća mogu razumno dovesti u pitanje da li će procedure funkcionisati efikasno. Destabilizirajuće tumačenje ide dalje u te probleme: administrativno prilagođavanje postaje dokaz nacionalnog pada, dok evropske integracije postaju odgovorne za svaki očekivani gubitak. Politički cilj je da građani povežu svoju ekonomsku nesigurnost sa strateškim smjerom zemlje.
Sama mjera je takođe podložna iskrivljavanju. Zahtjev za vizom ne zatvara Crnu Goru za ruske posjetioce. Prijave su dostupne putem VFS centara, uključujući i one u Rusiji, a izuzeća se primjenjuju na nosioce određenih stranih viza ili dozvola boravka, uključujući one koje izdaju zemlje Šengena. Ovi aranžmani su važni jer je narativ o isključenju lakše održati kada praktični putevi za nastavak putovanja nestanu iz javne diskusije.
Postoji bitna dokazna razlika. Istorijska ruska kampanja protiv crnogorskog turizma je dokumentovana. Pripisivanje određenih savremenih izjava ili koordiniranih aktivnosti Moskvi zahtijeva konkretne dokaze. Ipak, politički mehanizam se može identifikovati: preuveličati zavisnost, predvidjeti ekonomsku kaznu i koristiti rezultirajuću anksioznost za diskreditaciju zapadne integracije. Domaći akteri mogu da reprodukuju tu poruku a da svaki slučaj ne zahtijeva direktne ruske instrukcije.
Crnogorski odgovor treba da kombinuje činjenično pobijanje kompetentnom politikom. Efikasna obrada viza, jasne javne informacije i šira turistička tržišta smanjuju ekonomsku neizvjesnost kojom se hrane takvi narativi. Vlasti bi trebale da priznaju zabrinutost preduzeća, objašnjavajući im šta statistika utvrđuje, a šta ne.
Centralno pitanje je sposobnost Rusije da pretvori percepciju ekonomskog značaja u politički pritisak. Turizam taj pritisak direktno povezuje sa prihodima domaćinstava, što ga čini posebno korisnim u informativnim kampanjama namijenjenim potkopavanju povjerenja i produbljivanju unutrašnjih podjela. Crna Gora slabi ovaj instrument kada pokaže da ruski posjetioci ostaju dobrodošli, da evropske obaveze ostaju obavezujuće i da nacionalna politika ne može biti diktirana vještački proizvedenim strahom od ekonomskog kolapsa.
Danilo Kalezic. Montenegrin political scientist
Članci objavljeni u rubrici “Stavovi” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
