Ne pitajte hoće li biti rata. On je već tu. Ne smrdi po barutu, već po tamjanu i nafti. A dok patrijarh ljubi moskovski tron I dok Dodik priča o “slobodi”, znajte – to nije sloboda. To je okupacija. I nije pitanje šta ćemo učiniti kad počne, nego da li ćemo uopšte shvatiti da je već počelo. A počelo je!
Zamislite zemlju u kojoj predsjednik entiteta glumi bjegunca, a patrijarh igra poštara. Ali ne bilo kakvog poštara – nego onog koji nosi pisma direktno od Vladimira Vladimiroviča Putina. Ustvari, ništa ne morate zamišljati. To vam je Bosna i Hercegovina u ozračju srpskog sveta, preciznije ono što od nje ostaje kad ruska pravoslavna topovnjača pristane uz obale Banjaluke.
Jer šta smo vidjeli prethodnih dana?
Oružana pobuna I naklon Putinu
SIPA je navodno krenula da hapsi Milorada Dodika. A onda je, čudom neviđenim, MUP RS-a odlučio da ne prizna institucije države u kojoj se nalazi, i fino, vojnički, složno – opkoli SIPA-u i kaže: „Nećeš ti našeg Milu!“ a bilo je doslovno tako uz neizbježan kolorit o kome ću nešto kasnije.
U tom trenutku, sve maske padaju.
Jer to više nije ni politička kriza, ni pravna zavrzlama, ni medijski performans. To je oružana pobuna protiv države, to je aktivirano vojno krilo srpsko-ruskog sveta, u sred Evrope, koje ne maršira tenkovima, nego litijama, blindiranim vozilima i mitraljeskim mantijama.
A gdje je Porfirije u svemu tome?
Tu, odmah tu.
Kod Putina.
Vidite, dok Dodik vitla zakone kao dječije klikere, patrijarh srpski Porfirije odlazi u Moskvu kod svetog oca svih autokrata. I ne ide da bi se molio za mir. Ne. On ide da zakune svoju svetosavsku pravoslavnu lojalnost ruskom carstvu, da se pokloni Kirilu, tom ruskom dvorskom popu koji više nalikuje na mafijaša nego na svetitelja.
I onda, pred očima svijeta, u jeku geopolitičkog rasula, Porfirije izgovara ključne rečenice:
“Naša pozicija kada je reč o Kosovu, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, mislim i osjećam da zavisi i od stava Ruske države, Ruske Federacije, na globalnom nivou. Moja želja, kao i želja većine u našoj crkvi, jeste da u perspektivi — ako dođe do nove geopolitičke podele — budemo blizu tog ruskog okruženja.”
A onda mu njegov saborac, mitropolit Irinej Bulović, doda kao prigušeni horski refren:
“U ruskom svetu.”
Na šta Porfirije klimne kao dijete pred bombonom:
“Da, u ruskom svetu, u pravoslavnom svetu.”
“Z” kao Zluradi Zakon
Ne budimo naivni. Nije to od danas, čak niti od juče.
Simbol “Z”, koji je originalno bio ratni marker ruske invazije na Ukrajinu, danas je nova verzija svastike – ne samo u Ukrajini, nego i na Balkanu.
U Novom Sadu, Beogradu, Banjaluci, već viđamo murale sa “Z”, krstovima i ikonom koja drži mitraljez. To nije umjetnost. To je kulturna okupacija I aproprijacija. To je, kako bi rekao Baudrillard, hiperrealnost rata koji je već ovdje, iako pucnji još nisu počeli.
A SPC?
SPC nije više )ako je ikad I bila) religijska institucija. To je centralna ideološka agencija srpsko-ruskog sveta. Franšiza FSB-a. Njen zadatak nije spas duša, nego preoblikovanje svijesti – da se stvori novo ne pravoslavno, nego sektaško-nacionalistiško bratstvo koje ne priznaje ni državu, ni zakon, ni Evropu, ni civlizaciju.
SPC postaje ono što je Pravoslavna Crkva bila u Carskoj Rusiji: duhovna pratilja autokratije. Ona blagosilja tenkove, šljemove i paravojne trupe. I ako ste pomislili da to ima nekakve veze s vjerom, grdno se varate. To ima veze s imperijalizmom u episkopskom ruhu. To ima veze sa duhovnim konkvistadorstvom.
A kad pop blagosilja pušku, znate da će neko da gine. A pitanje je – ko?
Ruski utjecaj u BiH: model destabilizacije
Kremlj u BiH ne šalje brigade, nego metode, ideologiju I parareligiju. Jer mu brigade nisu potrebne. Radi se o savršeno kalibriranom modelu destabilizacije, precizno skrojenom za balkanske uslove. On funkcioniše u pet koraka:
1. Kupi lojalnost političara: Milorad Dodik je tu školski primjer. U njega je investirano preko političkih veza, poslovnih aranžmana (gas, energetika, telekomunikacije), pa čak i privatnih sigurnosnih usluga. On je postao ruski igrač u BiH – ne iz ideologije, već iz interesa.
2. Preuzmi Crkvu kao ideološki štit: Patrijarh Porfirije je simbol simbioze vjere i imperijalizma. SPC funkcioniše kao zvanični partner Kremlja u stvaranju “duhovnog prostora ruskog sveta”. Ruski narativi se ne šire samo kroz Sputnik – šire se s propovjedaonica.
3. Stvori medijsku maglu: RTRS, ATV, režimski portali i propagandni centri poput IN4S-a u Crnoj Gori — sve to čini regionalni ring propagande. Tu se informacija ne prenosi, već se proizvodi kao oružje. Laž je metoda, a obmana način djelovanja.
4. Formiraj alternativne strukture sile: SAJ RS, privatne firme s poluvojnom obukom, ljudi bez oznaka il isa paralelnim oznakama dvije države koji čuvaju Dodika – sve to podsjeća na Wagner model. Dodik ne vjeruje domaćim institucijama – zato gradi svoje. Baš kao što je Putin uradio u Donbasu.
5. Paraliziraj državu iznutra: svaki put kad Dodik izazove krizu, institucije BiH reaguju mlako. Zašto? Jer mehanizam vetâ, entitetskog blokiranja i zasićenih institucija ne dozvoljava nikakvu odlučnu reakciju. Kremlj nije morao da ruši BiH — samo je naučio kako da je zakuca u mjesto.
Rezultat: BiH je i dalje formalno država, ali funkcionalno – eksperiment u ruskom hibridnom laboratoriju.
Tri scenarija za BiH
Crni scenarij – metastaza ruske okupacije bez tenkova:
RS postaje sve više entitet u pravnom smislu koji ostvarjue državotvornost i suštinski je sve manje dio države BiH. SPC širi rusko-pravoslavnu ideologiju, a institucije BiH su impotentna kulisa. BiH postaje ruska tampon-zona. Sve do pucnja. Jer pucanj je neizbježan. Na žalost, vrlo vjerovatan scenario.
Sivi scenarij – zamrznuti konflikt kao stalno stanje:
Nema velikog praska, ali ni pomaka. Dodik igra ping-pong sa SIPA-om, SPC “poziva na mir”, a Rusija drži entitet u zavisnosti. EU i SAD šalju impotentna saopštenja bez alata rješenja situacije. BiH postaje postkonfliktna ruševina bez rata.
Bijeli scenarij – odlučna reakcija Zapada i unutrašnje pročišćenje:
Jedini izlaz – beskompromisna sekularizacija, razoružanje paravojnih struktura, lustracija ruskih satelita i opredjeljenje za EU i NATO. SPC mora biti vjerska, a ne političko-vojna institucija. Dodik mora iza rešetaka, a njegova partija SNSD rasformirana ili bitno pozvana na odgovornost.
Zaključak: Rusija u BiH ne dolazi tenkom, već tamjanom
Ne pitajte hoće li biti rata. On je već tu. Ne smrdi po barutu, već po tamjanu i nafti. A dok patrijarh ljubi moskovski tron I dok Dodik priča o “slobodi”, znajte – to nije sloboda. To je okupacija.
I nije pitanje šta ćemo učiniti kad počne, nego da li ćemo uopšte shvatiti da je već počelo. A počelo je!
Dragan Bursać. Profesor filozofije, kolumnista i novinar (BiH).
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
