Ne pitajte hoće li biti rata. Već je tu. Ne miriše na barut, već na tamjan i naftu. I dok patrijarh ljubi moskovski tron i dok Dodik priča o „slobodi“, znajte – to nije sloboda. To je okupacija. I nije pitanje što ćemo učiniti kada počne, već hoćemo li uopće shvatiti da je već počeo. A počeo je!
Zamislite zemlju u kojoj predsjednik entiteta igra bjegunca, a patrijarh poštara. Ali ne bilo kojeg poštara – već onog koji nosi pisma izravno od Vladimira Vladimiroviča Putina. Zapravo, ne morate ništa zamišljati. Ovo je za vas Bosna i Hercegovina u atmosferi srpskog svijeta, točnije ono što od nje ostane kada ruska pravoslavna topovnjača pristane uz obale Banje Luke.
Jer što smo vidjeli prethodnih dana?
Oružana pobuna i naklon Putinu
SIPA je navodno krenula u hapšenje Milorada Dodika. I onda, neviđenim čudom, Ministarstvo unutarnjih poslova RS-a odlučilo je ne priznati institucije države u kojoj se nalazi, te na fin, vojnički, skladan način – opkolilo SIPA-u i reklo: „Nećeš ti našeg Mila!“ i doslovno je tako bilo s neizbježnim koloritom, o kojem ću nešto kasnije.
U tom trenutku padaju sve maske.
Jer to više nije politička kriza, ni pravna zavrzlama, ni medijski performans. To je oružana pobuna protiv države, to je aktivirano vojno krilo srpsko-ruskog svijeta, usred Europe, koje ne maršira s tenkovima, već s pješaštvom, oklopnim vozilima i mitraljeskim maskama.
A gdje je Porfirije u svemu tome?
Ovdje, upravo ovdje.
Kod Putina.
Vidite, dok Dodik vrti zakone kao dječje klikere, srpski patrijarh Porfirije ide u Moskvu kod svetog oca svih autokrata. I ne ide moliti za mir. Ne. On ide zakleti se na svoju svetosavsku pravoslavnu odanost Ruskom Carstvu, pokloniti se Ćirilu, tom ruskom dvorskom popu koji više sliči mafijašu nego svecu.
I tada, pred očima svijeta, usred geopolitičkih previranja, Porfirije izgovara ključne rečenice:
„Naš stav kada je riječ o Kosovu, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, mislim i osjećam da ovisi i o stavu ruske države, Ruske Federacije, na globalnoj razini. Moja želja, kao i želja većine u našoj crkvi, jest da u budućnosti – ako dođe do nove geopolitičke podjele – budemo blizu tog ruskog okruženja.“
A onda je njegov drug, mitropolit Irinej Bulović, dodao poput prigušenog zborskog refrena:
„U ruskom svijetu.“
Na što je Porfirij kimnuo glavom poput djeteta pred bombonom:
„Da, u ruskom svijetu, u pravoslavnom svijetu.“
„Z“ kao Zluradi zakon
Nemojmo biti naivni. Nije to od danas, čak nije ni od jučer.
Simbol „Z“, koji je izvorno bio ratna oznaka ruske invazije na Ukrajinu, danas je nova verzija svastike – ne samo u Ukrajini, već i na Balkanu.
U Novom Sadu, Beogradu, Banja Luci već vidimo murale sa „Z“, križevima i ikonom koja drži mitraljez. To nije umjetnost. To je kulturna okupacija i prisvajanje. To je, kako bi Baudrillard rekao, hiperrealnost rata koji je već ovdje, iako pucnji još nisu počeli.
A Srpska pravoslavna crkva?
SPC više nije (ako je ikada bila) vjerska institucija. To je središnja ideološka agencija srpsko-ruskog svijeta. FSB franšiza. Njen zadatak nije spašavanje duša, već preoblikovanje svijesti – stvaranje novog, ne pravoslavnog, već sektaško-nacionalističkog bratstva koje ne priznaje ni državu, ni zakon, ni Europu, ni civilizaciju.
SPC postaje ono što je Pravoslavna crkva bila u carskoj Rusiji: duhovni pratilac autokracije. Ona blagoslivlja tenkove, šljemove i paravojne trupe. A ako ste mislili da to ima ikakve veze s vjerom, grdno se varate. Ima veze s imperijalizmom u biskupskoj odjeći. To ima veze s duhovnim osvajanjem.
A kad pop blagoslovi pušku, znaš da će netko umrijeti. I pitanje je – tko?
Ruski utjecaj u Bosni i Hercegovini: model destabilizacije
Kremlj ne šalje brigade u BiH, već metode, ideologiju i parareligiju. Jer mu brigade ne trebaju. To je savršeno kalibriran model destabilizacije, precizno prilagođen balkanskim uvjetima. Djeluje u pet koraka:
1. Kupiti odanost političara: Milorad Dodik je školski primjer. Ulagalo se u njega kroz političke veze, poslovne aranžmane (plin, energija, telekomunikacije), pa čak i privatne sigurnosne službe. Postao je ruski igrač u BIH – ne iz ideologije, već iz interesa.
2. Preuzeti Crkvu kao ideološki štit: Patrijarh Porfirije je simbol simbioze vjere i imperijalizma. SPC funkcionira kao službeni partner Kremlja u stvaranju „duhovnog prostora ruskog svijeta“. Ruski narativi se ne šire samo putem Sputnika – šire se s propovjedaonica.
3. Stvoriti medijsku maglu: RTRS, ATV, režimski portali i propagandni centri poput IN4S-a u Crnoj Gori — sve to tvori regionalni propagandni prsten. Tamo se informacije ne prenose, već se proizvode, kao oružje. Laž je metoda, a obmana je način djelovanja.
4. Formirati alternativne strukture snaga: SAJ RS, privatne tvrtke s paravojnom obukom, ljudi bez oznaka ili s paralelnim oznakama dviju zemalja koji čuvaju Dodika – sve to podsjeća na Wagner model. Dodik ne vjeruje domaćim institucijama – zato i gradi svoje. Baš kao što je Putin učinio u Donbasu.
5. Paralizirati državu iznutra: svaki put kada Dodik izazove krizu, institucije BIH reagiraju mlako. Zašto? Jer mehanizam veta, blokiranja entiteta i zasićenih institucija ne dopušta nikakvu odlučnu reakciju. Kremlj nije morao uništiti Bosnu i Hercegovinu – samo je naučio kako je zakucati u mjesto.
Rezultat: BIH je formalno još uvijek država, ali funkcionalno – eksperiment u ruskom hibridnom laboratoriju.
Tri scenarija za Bosnu i Hercegovinu
Crni scenarij – metastaza ruske okupacije bez tenkova:
RS sve više postaje entitet u pravnom smislu, koji postiže državnost i u biti je sve manje dio države BiH. SPC širi rusko-pravoslavnu ideologiju, a institucije Bosne i Hercegovine su impotentna kulisa. BiH postaje ruska tampon zona. Sve do pucnja. Jer je pucanj neizbježan. Nažalost, vrlo vjerojatan scenarij.
Sivi scenarij – zamrznuti sukob kao trajno stanje:
Nema velikog praska, ali ni proboja. Dodik igra ping-pong sa SIPA-om, SPC „poziva na mir“, a Rusija drži entitet ovisnim. EU i SAD šalju nemoćne izjave bez alata za rješavanje situacije. BiH postaje postkonfliktna ruševina bez rata.
Bijeli scenarij – odlučna reakcija Zapada i unutarnje pročišćenje:
Jedini izlaz – beskompromisna sekularizacija, razoružanje paravojnih struktura, lustracija ruskih satelita i predanost EU i NATO-u. SPC mora biti vjerska, a ne političko-vojna institucija. Dodik mora biti iza rešetaka, a njegova stranka SNSD raspuštena ili ozbiljno pozvan na odgovornost.
Zaključak: Rusija ne dolazi u BiH tenkom, već tamjanom
Ne pitajte hoće li biti rata. On je već tu. Ne miriše na barut, već na tamjan i naftu. I dok patrijarh ljubi moskovski tron i dok Dodik priča o „slobodi“, znajte da to nije sloboda. To je okupacija.
I pitanje nije što ćemo učiniti kada počne, već hoćemo li uopće shvatiti da je već počeo. A počeo je!
Dragan Bursać. Profesor filozofije, kolumnist i novinar (BiH).
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
