The Wall Street Journal objavio je 25. rujna opsežno istraživanje o aktivnostima američke veleposlanice u Grčkoj, Kimberly Guilfoyle. Jedan od glavnih aktera u članku bio je muškarac koji ju je redovito pratio na službenim i neslužbenim događanjima u Grčkoj i drugim zemljama jugoistočne Europe.
Riječ je o Christosu Marafatsosu
Prema pisanju WSJ-a, on je bio prisutan na sastancima koje je Guilfoyle održavala s političarima, vladinim dužnosnicima i poslovnim ljudima, održavao je naknadne kontakte s osobama s kojima se ona sastajala, te je u nekim slučajevima zapravo nastavljao pregovore u njezino ime. Neki od sugovornika veleposlanice doživljavali su Marafatsosa kao dužnosnika američke administracije ili zaposlenika veleposlanstva.
Zapravo, on ne obnaša nikakvu službenu dužnost. Marafatsos je privatna osoba, američki poslovni čovjek grčkog podrijetla i registrirani lobist. Jedan od njegovih klijenata postala je grčka grupacija AKTOR, koja ima izravan interes za širenje opskrbe američkim ukapljenim prirodnim plinom (LNG) u jugoistočnoj Europi. WSJ navodi da je AKTOR plaćao Marafatsosu za posao povezan, između ostalog, s kontaktima s izvršnom vlasti SAD-a.
Ni sama Kimberly Guilfoyle nije karijerna američka diplomatkinja. Prije imenovanja veleposlanicom radila je kao tužiteljica i televizijska voditeljica na kanalu Fox News, postala je jedna od istaknutih medijskih figura pokreta MAGA, te je godinama bila dio uskog političkog kruga Donalda Trumpa. Bila je zaručena za Donalda Trumpa Mlađeg. The Wall Street Journal njezin rad na mjestu veleposlanice opisuje kao primjer nove diplomacije u kojoj se isprepliću svijet slavnih, poslovanje i geopolitika.
Osobne veze, medijska vidljivost i izravan pristup političkom krugu predsjednika važan su dio političkog kapitala Kimberly Guilfoyle. U takvom okruženju Marafatsos je ljudima s kojima se ona sastajala mogao djelovati kao još jedan neformalni predstavnik američke strane. Njegov stvarni status dobio je na važnosti nakon što se doznalo da zastupa privatnu tvrtku koja bi mogla profitirati od projekata što ih je veleposlanica aktivno promicala. Interakcija između Guilfoyle, Marafatsosa i tvrtke AKTOR čini okosnicu istrage koju je proveo WSJ.
Lobist za pregovaračkim stolom
Prema pisanju lista, Guilfoyle je aktivno promicala američki ukapljeni prirodni plin (LNG) u jugoistočnoj Europi, dok su se njezine diplomatske aktivnosti opetovano preklapale s interesima tvrtke AKTOR. WSJ opisuje putovanja i sastanke na kojima su uz veleposlanicu sudjelovali Marafatsos i čelnik tvrtke AKTOR, Alexandros Exarchou. List također povezuje te aktivnosti s budućim ugovorima o opskrbi američkim LNG-om putem poslovnih struktura u koje je uključena tvrtka AKTOR.
AKTOR negira stjecanje neprimjerenih povlastica. Predstavnici Guilfoyle ističu da ona promiče politiku američke vlade i surađuje s više tvrtki.
Potpora američke diplomacije izvozu američkog plina sama po sebi nije neuobičajena. Svaka velika sila pomaže vlastitim tvrtkama pri ulasku na strana tržišta. U slučaju Guilfoyle, pitanje se pojavilo iz drugog razloga: privatni lobistk određene tvrtke dobio je pristup pregovorima od čijeg bi ishoda ta tvrtka mogla profitirati.
Bivša američka diplomatkinja Robin Brooks, koja je služila u američkoj diplomatskoj službi, te radila na pitanjima Balkana i srednje Europe pri Vijeću za nacionalnu sigurnost SAD-a, ocijenila je problematičnim to što američka veleposlanica promiče stranu privatnu tvrtku. Prema njezinim riječima, prisutnost registriranog lobiste na takvim sastancima otvara pitanje promiču li se ondje interesi američke vlade ili privatni interesi.
Slučaj Guilfoyle-Marafatsos nije iznimka, već dio šireg obrasca. Druga Trumpova administracija znatno je sklonija od tradicionalnog američkog diplomatskog sustava koristiti osobne veze i ljude iz predsjednikova poslovnog kruga. Jared Kushner i Steve Witkoff postali su najistaknutiji primjeri tog modela. Za Trumpa veliku vrijednost imaju osobno povjerenje, izravan pristup i sposobnost sklapanja poslova.
Guilfoyle se sasvim prirodno uklapa u tu političku kulturu. Ona je i sama politički imenovana dužnosnica, a njezina povezanost s predsjedničkim krugom dio je njezina stvarnog utjecaja. Pojava neformalnog savjetnika uz nju u tom sustavu ne djeluje neuobičajeno.
Problem s Marafatsosom leži drugdje. On je istodobno bio neformalna osoba bliska veleposlanici i registrirani predstavnik privatne tvrtke s izravnim financijskim interesom u plinskim poslovima koje je promicala američka strana.
Vertikalni koridor: nova karta ovisnosti
Kako bismo razumjeli zašto ova priča nadilazi okvire osobnog skandala, potrebno je sagledati što je veleposlanica točno promovirala. Vertikalni plinski koridor postao je važan instrument energetske politike SAD-a u regiji. Čine ga operatori sustava za transport plina iz zemalja jugoistočne, srednje i istočne Europe. Koridor povezuje LNG terminale, prekogranične interkonektore, nacionalne plinske mreže i infrastrukturu za reverzibilni protok, omogućujući kretanje plina iz Grčke prema sjeveru, preko Balkana.
U početku su jezgru ovog sustava činile Grčka, Bugarska, Rumunjska i Mađarska; kasnije su se pridružile Moldavija, Ukrajina i Slovačka, a u rujnu 2026. i Srbija te Sjeverna Makedonija. Operator iz Sjeverne Makedonije, NOMAGAS, izrijekom je to opisao kao pridruživanje inicijativi koja povezuje sustave za transport plina Grčke, Bugarske, Rumunjske, Mađarske, Slovačke, Ukrajine, Moldavije i Srbije.
Grčka služi kao južna ulazna točka tog sustava. LNG morskim putem stiže na grčke terminale, nakon regasifikacije ulazi u mrežu za transport plina, te se odatle kreće prema sjeveru, kroz Bugarsku i Rumunjsku.
Glavni energent koji Sjedinjene Države trenutačno žele plasirati tim pravcem jest američki LNG. Posljednjih su godina Sjedinjene Države znatno povećale proizvodnju i izvoz, te su im potrebna velika i stabilna tržišta. Jugoistočna i srednja Europa za to su gotovo idealne: potražnja za plinom već je velika, Rusija se politički potiskuje s tržišta, a potrebni transportni sustav postupno se dovršava.
Mediji na Balkanu opisuju proširenje Vertikalnog koridora na Srbiju i Sjevernu Makedoniju kao izravno uključivanje Zapadnog Balkana u tu inicijativu, ali i kao svojevrsni test za američki LNG: može li se snažna politička potpora SAD-a pretvoriti u stabilne i konkurentne tokove plina iz Grčke prema sjeveru.
Komercijalni interes Washingtona očit je, no značaj koridora nadilazi te okvire. Dugoročna energetska ovisnost stvara političku vezu između dobavljača i potrošača. Što je veći udio ključnog resursa koji neka zemlja dobiva iz jednog izvora, to je više prisiljena u svojoj vanjskoj politici voditi računa o interesima tog dobavljača.
Sovjetski, a kasnije i ruski utjecaj u Zapadnoj Europi desetljećima se temeljio na istom mehanizmu. Moskva je to shvaćala od samog početka: odluke Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza iz 1969. godine o opskrbi Zapada plinom pokazuju da se na plinovod prema Zapadnoj Europi prvenstveno gledalo kao na mehanizam dugoročne kontrole nad zapadnim vladama. Jeftin plin Rusiji je donosio više od samih prihoda od izvoza. Stvarao je industrijske i političke skupine zainteresirane za stabilne odnose s Moskvom, vezivao zemlje uz određenu infrastrukturu i povećavao političku cijenu sukoba s dobavljačem.
Promicanje američkog ukapljenog prirodnog plina počiva na istoj temeljnoj logici ovisnosti, iako ga Sjedinjene Države i Rusija koriste u različitim političkim sustavima i putem različitih metoda. Što veći udio na balkanskom energetskom tržištu zauzimaju američke isporuke, to jači postaje politički utjecaj Washingtona na zemlje potrošače.
Borba za „Vertikalni koridor” nadilazi puku konkurenciju među plinskim kompanijama. Ona određuje oko kojeg će se centra moći oblikovati nove energetske ovisnosti na Balkanu.
Rusija se istiskuje, ali nije pobijeđena
Rusija ne napušta europsko tržište plina dobrovoljno. Sustavno je se istiskuje.
Nakon sveopće invazije na Ukrajinu, Europska unija počela je sustavno smanjivati svoju ovisnost o ruskim energetskim resursima. Sankcije, nove regulatorne odluke, zatvaranje pojedinih pravaca, LNG terminali, novi interkonektori i alternativni dobavljači naglo su smanjili ruski udio.
Prema izračunima agencije Reuters, temeljenima na podacima Europske mreže operatora plinskih transportnih sustava (ENTSOG), ruski izvoz plina plinovodima u Europu pao je za dodatnih 44 % u 2025. godini, dosegnuvši najnižu razinu još od 1970-ih. Moskva pritom i dalje izražava spremnost za ponovnu uspostavu opskrbe u velikim količinama ako se političke okolnosti promijene.
Rusija je izgubila znatan dio europskog tržišta plina, a to se nije dogodilo kao posljedica uobičajene cjenovne konkurencije. Zapad je donio političku odluku o smanjenju ovisnosti o Moskvi i u skladu s tim započeo restrukturiranje energetskog sustava.
Sjedinjene Države i Europa djelovale su u istom smjeru po tom pitanju. No, nakon što Rusija bude istisnuta, njihovi se interesi više neće u potpunosti podudarati.
Između dviju ovisnosti
Washington želi preuzeti tržište koje Moskva gubi. To američkim tvrtkama osigurava dugoročne ugovore, američkom gospodarstvu prihode od izvoza, a američkoj državi dodatnu polugu utjecaja na zemlje koje postaju ovisne o njezinim energetskim resursima.
Zapadna Europa suočava se s drukčijim problemom. I ona želi ukloniti svoju kritičnu ovisnost o Rusiji, no nije zainteresirana da je samo zamijeni ovisnošću o Sjedinjenim Državama. Problem je u tome što nema stvarnog izbora.
To više nije samo teoretsko pitanje. Sjedinjene Države 2025. godine osiguravale su 58% ukupnog uvoza ukapljenog prirodnog plina u Europsku uniju. Izvršna potpredsjednica Europske komisije Teresa Ribera u siječnju 2026. javno je upozorila na rastuću ovisnost o američkom LNG-u i pozvala na širu diversifikaciju.
Europski model predviđa istovremeno korištenje više izvora: Norveške, Sjedinjenih Država, Azerbajdžana, sjeverne Afrike, Katara, obnovljivih izvora energije i drugih opcija.
Problem leži u opsegu raspoloživih količina. Norveška se suočava s fizičkim ograničenjima proizvodnje. Azerbajdžan nije sposoban brzo nadomjestiti količine koje je prethodno isporučivala Rusija. Sjeverna Afrika nosi vlastite političke i infrastrukturne rizike. Kataru isporuka LNG-a ovisi o sigurnosti ruta kroz Hormuški tjesnac, koji ostaje jedan od ključnih strateških prolaza za svjetsku energetsku trgovinu.
Europa ulazi u razdoblje snažne konkurencije s Azijom za LNG. Financial Times piše o rastućoj globalnoj konkurenciji za ukapljeni plin uoči zime, o visokim cijenama i pritisku na kupce, koji sve češće traže dugoročne ugovore.
Zapadna Europa našla se između dviju ovisnosti. Svjesno raskida onu o Rusiji. Ne želi da ona o Sjedinjenim Državama postane pretjerana. Adekvatan treći oslonac još uvijek ne postoji.
„To možemo učiniti i ovdje”: Slučaj Rumunjske
Ta se proturječnost najjasnije očitovala u priči vezanoj uz Rumunjsku. Prema pisanju The Wall Street Journala, tijekom večere u Ateni u ožujku, kojoj su nazočili grčki i američki dužnosnici, Guilfoyle se sukobila s grčkim ministrom energetike Stavrosom Papastavrouom (Σταύρος Παπασταύρου). Razgovor se vodio o očekivanom padu rumunjske vlade.
„To možemo učiniti bilo kojoj zemlji koju poželimo. To možemo učiniti i ovdje.”
Tako je, prema riječima sudionika večere i osoba kojima je taj razgovor prepričan, Guilfoyle opisala mogućnost američkog utjecaja na rušenje vlada. Papastavrou je, prema pisanju WSJ-a, odgovorio da Sjedinjene Države ne mogu smijeniti grčku vladu koju su izabrali sami Grci. Grci su to shvatili kao prijetnju državnim udarom. Guilfoylein odvjetnik osporio je takav opis razgovora.
Financial Times kasnije je potvrdio da se rasprava odnosila konkretno na Rumunjsku. Prema izvoru FT-a, Guilfoyle je o tome govorila 18. ožujka na službenoj večeri u američkom veleposlanstvu u Ateni, kojoj su nazočili političari, osoblje veleposlanstva i vojno osoblje. FT također piše da je Guilfoyle nakon toga otputovala u Bukurešt kako bi promovirala plinski pravac koji iz Grčke, preko Bugarske i Rumunjske, vodi do Ukrajine.
Rumunjski portal HotNews smjestio je ovu priču u zaseban politički kontekst. Taj medij piše da se Guilfoyle u Bukureštu sastala s predstavnicima rumunjske Socijaldemokratske stranke, uključujući Sorina Grindeanua i tadašnjeg ministra energetike Bogdana Ivana.
Sam Bogdan Ivan javno je odbacio bilo kakvu povezanost tih razgovora s padom vlade Ilije Bolojana. Izjavio je da su se razgovori s američkom stranom odnosili na „Vertikalni koridor” i energetsku suradnju, te da je od vlade zatražio pisani mandat za nastavak pregovora o tranzitu američkog ukapljenog prirodnog plina (LNG) kroz Rumunjsku. Prema njegovim riječima, takav mandat nije dobio do trenutka podnošenja ostavke.
Za Rumunjsku, koja raspolaže vlastitim zalihama plina, sudjelovanje u tom pravcu ne znači automatsku spremnost na kupnju velikih dodatnih količina američkog LNG-a. Taj joj koridor osigurava ulogu u infrastrukturi, status tranzitne zemlje i dodatnu fleksibilnost. Dugoročne obveze kupnje stvaraju drukčiju razinu ovisnosti.
Bugarska epizoda, koju HotNews prenosi pozivajući se na WSJ i Novinite, dodaje još jednu kariku u priču: riječ je bila o pritisku na Sofiju da kupuje američki LNG putem jedne grčke tvrtke. Bugarska je ključna zemlja na toj ruti nakon Grčke, stoga se spor oko kupnje izravno tiče funkcioniranja cijelog koridora.
Ti detalji mijenjaju razmjere skandala. Ne radi se samo o nepromišljenoj izjavi veleposlanice ili prisutnosti privatnog lobista uz nju. Riječ je o tome kako se politička potpora infrastrukturi pretvara u spor oko toga tko će kupovati američki plin, posredstvom koga i u kojim količinama. A upravo takve proturječnosti pružaju Rusiji priliku za povratak.
Moskovska oklada – raskol na Zapadu
Kao što je već istaknuto, ruski utjecaj putem plina nikada se nije svodio samo na prodaju energenta. Za Rusiju glavni cilj nije tek očuvanje preostalog dijela prodaje. Moskva mora promijeniti političke okolnosti u kojima je Zapad odlučio odustati od ruskog plina. Upravo podjele unutar samog Zapada pružaju najbolju priliku za to.
Ako američki ukapljeni prirodni plin (LNG) postane preskup, ako europski političari počnu govoriti o pretjeranoj ovisnosti o Washingtonu, te ako se dugoročni američki ugovori počnu doživljavati kao sredstvo političke kontrole, argumenti za povratak jeftinijem ruskom plinu ponovno dobivaju na snazi. Zbog toga je za Rusiju važno zadržati politička uporišta u zemljama u kojima odnosi s Moskvom i dalje uživaju značajnu potporu.
Srbija ostaje jedno od takvih središta. Ruske tvrtke i dalje drže kontrolni udio u NIS-u, kompaniji koja posjeduje jedinu aktivnu rafineriju nafte u Srbiji i opskrbljuje znatan dio tamošnjeg tržišta goriva. Sjedinjene Američke Države vrše pritisak sankcijama kako bi istisnule ruske vlasnike iz NIS-a, što je dio šire politike smanjenja ruskih prihoda od energenata kojima se financira rat protiv Ukrajine.
Istovremeno, srbijanska vanjska politika tradicionalno balansira između EU-a, SAD-a, Rusije i Kine. Pristupanje Srbije projektu „Vertikalni koridor” ima mnogo veće političko značenje od pukog otvaranja još jednog opskrbnog pravca. Ruski plin prestaje biti jedina opcija, a time slabi i politička poluga utjecaja povezana s njim.
Srbija i Sjeverna Makedonija su 4. rujna i službeno pristupile skupini zemalja čiji operateri zajednički razvijaju plinski „Vertikalni koridor”. To je značilo da se sustav izravno proširio na područje zapadnog Balkana. Dvadeset i jedan dan kasnije, The Wall Street Journal objavio je istraživački članak o Guilfoyleu, Marafatsosu, tvrtki AKTOR i promicanju američkog LNG-a.
Glavni strateški pobjednik ove afere jest Rusija. „Vertikalni koridor” zadaje udarac jednom od ključnih izvora ruske moći u regiji – nedostatku alternativa u opskrbi energijom. Skandal povezan s američkim veleposlanikom omogućuje promjenu percepcije samog projekta.
U ruskom informacijskom prostoru već postoji narativ koji odgovara Kremlju: „Vertikalni koridor” ne prikazuje se kao način oslobađanja Europe od ovisnosti o Rusiji, već kao pokušaj Sjedinjenih Država da preuzmu energetsko tržište svojih saveznika. To, naravno, ne znači da je ruski prikaz istinit. No, skandal povezan s Guilfoyle lako se uklapa u taj okvir: umjesto priče o oslobađanju od ruske energetske ovisnosti, u prvi plan dolazi druga priča – o američkom plinu, američkom političkom utjecaju, privatnim tvrtkama, lobistima, osobnim vezama i kontroli nad novim pravcima.
Za Rusiju je takav pristup povoljan jer preusmjerava pozornost s pitanja ovisnosti o ruskoj energiji na pitanje američkog utjecaja. „Vertikalni koridor” prestaje izgledati kao pravac za diversifikaciju opskrbe i počinje se prikazivati kao mehanizam uspostave nove kontrole. Pritom se takav okvir savršeno uklapa u stvarne proturječnosti u odnosima između Sjedinjenih Država i zapadne Europe.
Nakon izvještaja Wall Street Journala i Financial Timesa, Moskva taj narativ može prilagoditi različitim publikama. Pritom joj nisu potrebne izmišljotine – dovoljna su stvarna neslaganja oko cijena, ugovora, privatnih posrednika, ruta za ukapljeni prirodni plin (LNG) i političkih pritisaka.
Europljanima se može reći: Sjedinjene Države vas ne oslobađaju ruskog plina koliko vas zapravo uvode u energetsku ovisnost o SAD-u; Washington je iskoristio rat kako bi vas vezao uz američki LNG.
Srbima: Amerikanci jednostavno žele zamijeniti rusku kontrolu vlastitom.
Političarima koji zagovaraju obnovu suradnje s Moskvom: ruski je plin jeftiniji, plinovodi već postoje, a povratak na taj izvor omogućio bi izbjegavanje ovisnosti o Sjedinjenim Državama.
Borba za moć, a ne kubične metre
Plinski ratovi često se opisuju jezikom cijena, tarifa, ugovora i ulaganja. Upravo se tako objašnjavaju biračima: kroz račune za grijanje, cijene struje, radna mjesta i industrijsku konkurentnost. Na razini državne strategije pitanje je drugačije: tko kontrolira kritični resurs, trasu i ovisnost o dobavljaču.
Rusija – a prije nje Sovjetski Savez – desetljećima je branila svoju plinsku prisutnost u Europi. Sjedinjene Države aktivno promiču vlastiti LNG. Zapadna Europa pokušava se diverzificirati i izbjeći prelazak iz ovisnosti o Moskvi u ovisnost o Washingtonu. Vertikalni plinski koridor jedno je od glavnih poprišta ove borbe na Balkanu.
Sjedinjene Države i Europa zajednički guraju Rusiju s energetskog tržišta. Nakon toga, Washington nastoji značajan udio novog tržišta pretvoriti u američku sferu ponude i utjecaja. Europljani, u međuvremenu, pokušavaju ograničiti obje ovisnosti i izgraditi složeniji sustav koji uključuje nekoliko dobavljača. Rusija, naprotiv, nastoji razbiti to jedinstvo, sačuvati politička uporišta i čekati trenutak kada zapadna proturječja ponovno učine ruski plin prihvatljivim.
Skandal oko Kimberly Guilfoyle puno je veći od priče o jednom veleposlaniku, jednom lobistu ili jednoj grčkoj tvrtki. Jasno je da je to postao jedan od simptoma skrivene borbe u trenutku kada se odlučuje tko će, nakon istiskivanja Rusije, kontrolirati energetske ovisnosti Balkana.
Analitička grupa CWBS-a
