Datum 14. srpanj 2026. postao je prekretnica za europske integracije zemalja jugoistočne Europe, a posebno za Zapadni Balkan. U Bruxellesu su istovremeno održane četiri međuvladine konferencije – s Crnom Gorom, Albanijom, Ukrajinom i Moldavijom. Europska povjerenica za proširenje Marta Kos doslovno je nazvala dan „super utorkom“. Za Zapadni Balkan, glavni značaj nije bio samo u zatvaranju pet pregovaračkih poglavlja – dva za Crnu Goru i tri za Albaniju. EU je učinkovito formalizirala novu diferencijaciju unutar regije: Crna Gora je definitivno ušla u završnu fazu pregovora, Albanija je prvi put započela zatvarati poglavlja, dok su Srbija i Sjeverna Makedonija i dalje u zastoju – iako iz fundamentalno različitih razloga.
Na 28. međuvladinoj konferenciji, Crna Gora je privremeno zatvorila 8. poglavlje, „Politika tržišnog natjecanja“ i 29. poglavlje, „Carinska unija“. Podgorica sada ima zatvoreno 18 od 33 poglavlja, od kojih je šest od početka ove godine. Thomas Byrne, irski državni ministar za europske poslove i obranu (Irska trenutno predsjedava Vijećem EU), nazvao je zemlju predvodnikom u procesu proširenja i podsjetio da je već završila više od polovice pregovaračkog puta. Istovremeno, riječ „privremeno“ ovdje je ključna. EU nastavlja s praćenjem i može se vratiti na bilo koje poglavlje prije nego što se konačno dogovori cijeli pregovarački paket. Stoga formalno zatvaranje još ne jamči da se u relevantnom području neće pojaviti daljnja pitanja.
Poglavlja zatvorena 14. srpnja imaju potpuno praktičan značaj za Podgoricu. Poglavlje 8 odnosi se na državne potpore, koncentraciju kapitala i neovisnost regulatora tržišnog natjecanja – osjetljiva pitanja za malo gospodarstvo poput crnogorskog, gdje su politika i veliki komercijalni interesi često prilično usko isprepleteni. Poglavlje 29 odnosi se na carinske postupke, borbu protiv krijumčarenja, kontrolu robe dvojne namjene i praktičnu provedbu restriktivnih mjera. Za državu s lukom Bar, ovo ima i ekonomsku i sigurnosnu dimenziju.
Tempo pregovaračkog procesa Crne Gore s EU je doista impresivan. U siječnju je Crna Gora zatvorila 32. poglavlje „Financijski nadzor“; u ožujku 21. poglavlje „Transeuropske mreže“; a u lipnju 2. poglavlje „Sloboda kretanja radnika“ i 28. poglavlje „Zaštita potrošača i zdravlja“. Za pregovore koji su u tijeku od lipnja 2012., ovo je najdinamičnije razdoblje. Od travnja ove godine EU je već prešla na pripremne radove na budućem Ugovoru o pristupanju Crne Gore. Glavno pitanje sada je hoće li zemlja izdržati posljednju i najtežu fazu.
Preostalih 15 poglavlja vjerojatno neće biti zatvoreno jednako brzo. Pred nama su posebno zahtjevna i osjetljiva područja: vladavina prava, konačne presude u slučajevima korupcije na visokoj razini i organiziranog kriminala, ekološki klaster, neovisnost regulatora, te financijske i proračunske obveze.
Odnosi s Hrvatskom ostaju zaseban rizik. Zagreb je više puta pokazao da može povezati napredak u pojedinačnim pregovaračkim poglavljima sa širim paketom bilateralnih pitanja – osjetljivim ratnim nasljeđem 1990-ih, granicom, imovinom, statusom hrvatske manjine i kontroverznom rezolucijom o koncentracijskom logoru Jasenovac (pitanje koje datira još iz Drugog svjetskog rata). Najvidljivija manifestacija toga bila je odgoda zatvaranja tehnički spremnog 31. poglavlja o vanjskoj, sigurnosnoj i obrambenoj politici u prosincu 2024. zbog stava Hrvatske. Također, tijekom „superutorka” 14. srpnja, Crna Gora nije uspjela zatvoriti Poglavlje 14 (Prometna politika) zbog blokade od strane Hrvatske. Zagreb ima rezerve u pogledu kabotaže — prava stranih prijevoznika na obavljanje unutarnjeg prijevoza u drugoj državi — te je zabrinut zbog postojećih zrakoplovnih zemljovida, jer bi njihov sadašnji izgled navodno mogao oslabiti hrvatsku pregovaračku poziciju u budućem utvrđivanju granice s Crnom Gorom na području poluotoka Prevlake.
Cilj vlade Milojka Spajića da zatvori sva poglavlja do kraja 2026. ostaje ostvariv, ali vremenski okvir ne ostavlja prostora za pogreške. Sukob u Skupštini između većine i oporbe (prethodni spor oko izmjena zakona o Ministarstvu unutarnjih poslova i Agenciji za nacionalnu sigurnost riješen je tek u srpnju 2026.), odgoda u poglavljima 23 i 24 (koja se odnose na pravosuđe, temeljna prava i vladavinu prava) ili nove hrvatske zadrške lako bi mogle pomaknuti cilj u 2027. Članstvo 2028. više ne izgleda nerealno, ali nakon završetka pregovora i dalje će biti potrebna jednoglasna odluka država članica, potpisivanje Ugovora o pristupanju i njegova ratifikacija od strane svih država članica EU. Također treba uzeti u obzir da je Ruska Federacija zainteresirana za opstrukciju uspješnog napretka Podgorice na europskom putu. Kako se približavaju sljedeći parlamentarni izbori u Crnoj Gori (koji će se održati na ljeto 2027.), može se očekivati daljnji angažman radikalnih proruskih snaga, usmjerenih na destabilizaciju situacije u zemlji i diskreditiranje njezina europskog puta kao takvog. Lokalne proruske snage poput Demokratske narodne stranke Milana Kneževića i Slobodne Crne Gore Vladislava Dajkovića već pokazuju relevantne naznake – po tome se razlikuje umjerenija Nova srpska demokracija, koja se posljednjih godina, barem formalno, udaljila od antizapadne retorike.
Albanija je 14. srpnja poduzela korak koji je bio drugačiji po opsegu, ali politički značajan. Na svojoj devetoj Međuvladinoj konferenciji, prvi put je privremeno zatvorila poglavlja 25, „Znanost i istraživanje“, 26, „Obrazovanje i kultura“ i 30, „Vanjski odnosi“. Prva dva tradicionalno pripadaju relativno lakšim poglavljima. Treće, nasuprot tome, potvrđuje pouzdanost Tirane u vanjskoj politici: Albanija se u potpunosti usklađuje sa zajedničkom vanjskom politikom i sankcijama EU, uključujući i one protiv Rusije.
Preduvjet je bila odluka EU-a iz svibnja da je Albanija ispunila privremene kriterije u klasteru temeljnih pitanja. Thomas Byrne pozdravio je napredak, ali je odmah pozvao Tiranu da „zadrži kurs“ u pogledu ključnih reformi. Prva tri zatvorena poglavlja politička su prekretnica, iako Albanija i dalje primjetno zaostaje za Crnom Gorom u svojoj ukupnoj razini spremnosti u pregovorima.
Teži test počinje tamo gdje su potrebni održivi rezultati reforme pravosuđa, neovisnost institucija, konačne presude u slučajevima korupcije i učinkovitost Specijalne strukture protiv korupcije i organiziranog kriminala (SPAK), uključujući i njezino Specijalno tužiteljstvo.
Unatoč tome, brzina Albanije jedno je od glavnih iznenađenja trenutnog ciklusa. Svoju prvu međuvladinu konferenciju održala je tek u srpnju 2022. i otvorila svih šest klastera tijekom 2024. – 2025. Vlada Edija Rame želi završiti pregovore do kraja 2027. Nakon što su prva poglavlja zatvorena, ovaj cilj više se ne čini isključivo propagandnim. Međutim, na putu Albanije prema europskim integracijama mogu se pojaviti rizici i komplikacije zbog domaćih političkih napetosti u zemlji, gdje se u posljednje vrijeme prilično redovito održavaju veliki prosvjedi protiv vlade, a stil upravljanja Edija Rame toksičan je za znatan dio albanskog društva. S druge strane, zbog gotovo potpunog nedostatka proruskih političkih snaga u Albaniji, sposobnost Kremlja da negativno utječe na europske integracije zemlje trenutno je izuzetno ograničena.
Europski skok Albanije najbolnije se osjeća u Skoplju. Zašto je to tako? Razlog je taj što su Albanija i Sjeverna Makedonija formalno započele pregovore istog dana – 19. srpnja 2022. Nakon što su im se putevi razišli u jesen 2024., Tirana je otvorila sve klastere i počela zatvarati poglavlja, dok Sjeverna Makedonija, koja ima status kandidata od 2005., još uvijek nije stigla do otvaranja prvog klastera.
Glavna prepreka ostaje zahtjev za uključivanjem Bugara u Ustav kao jedne od službeno priznatih nacionalnih zajednica – uvjet iz Pregovaračkog okvira iz 2022. Premijer Hristijan Mickoski zahtijeva jamstva da Sofija naknadno neće postavljati nove zahtjeve u vezi s jezikom, poviješću i identitetom.
Tijekom svog posjeta Skoplju u srpnju, Marta Kos jasno je dala do znanja da Bruxelles nije spreman jamčiti odsutnost novih bilateralnih pitanja prije nego što se završi ratifikacija budućeg ugovora. Po mišljenju Europske komisije, povjerenje se mora graditi ispunjavanjem već preuzetih obveza i razvojem dobrih odnosa s državama članicama.
Makedonska stagnacija nije povezana s geopolitičkom dvosmislenošću. Skoplje podržava sankcije protiv Rusije i općenito prilično marljivo usklađuje svoj kurs s trenutnom vanjskom politikom EU. Zemlja je zapela tamo gdje se bugarski pritisak preklapa s domaćim umorom nakon prethodnih ustupaka, prije svega promjene imena države prema Prespanskom sporazumu iz 2018., kojim je spor s Grčkom riješen preimenovanjem Republike Makedonije u Republiku Sjevernu Makedoniju. Sadašnje makedonske vlasti boje se da će još jedan kompromis samo otvoriti sljedeći krug zahtjeva. EU ne namjerava prepisivati dogovoreni okvir, a bez ustavne većine brz napredak nije na vidiku.
Stagnacija Srbije je mnogo više domaće prirode. Pregovori Beograda traju od siječnja 2014.: otvoreno je 22 od 35 poglavlja, dva su privremeno zatvorena, a posljednji klaster je otvoren u prosincu 2021.
Europska komisija i dalje smatra svoju procjenu iz 2021. valjanom, a prema njoj je Srbija tehnički ispunila kriterije za otvaranje klastera 3, „Konkurentnost i uključiv rast“. Međutim, nedostaje potrebna politička jednoglasnost među državama članicama.
Prema pisanju portala European Western Balkans, 8. srpnja osam država članica – Nizozemska, Belgija, Bugarska, Hrvatska, Švedska, Estonija, Litva i Latvija – nisu podržale otvaranje klastera. Njihove zabrinutosti tiču se vladavine prava, pritiska na medije i nedovoljne usklađenosti Srbije s vanjskom politikom EU.
U izvješću Europske komisije za 2025. godinu, razina takve usklađenosti procijenjena je na 63%, ali Beograd se još uvijek nije pridružio sankcijama protiv Rusije. Jedan od glavnih razloga stagnacije Srbije ostaje upravo principijelno odbijanje Beograda da uvede sankcije EU protiv Rusije. Od početka rata u punom opsegu protiv Ukrajine, ovo se pitanje za Bruxelles promijenilo od jednog od mnogih kriterija vanjske politike u test strateške pouzdanosti zemlje kandidatkinje. Srpska vlast i dalje deklarira svoju predanost članstvu u EU i redovito čini prijateljske geste prema Ukrajini (podrška teritorijalnom integritetu, humanitarna pomoć i glasovi za relevantne rezolucije UN-a), ali istovremeno održava bliske političke i ekonomske veze s Moskvom, što sve više potkopava povjerenje nekih država članica u istinsku europsku orijentaciju Beograda.
Tome se dodaju masovni prosvjedi nakon tragedije u Novom Sadu, problemi s izbornim procesom i izostanak vidljivih rezultata u normalizaciji odnosa s Kosovom.
Istog 14. srpnja, Financial Times objavio je intervju s Aleksandrom Vučićem u kojem je predložio prijem država Zapadnog Balkana u EU kao jedinstveni paket, u formatu „Velikog praska“. Srpski predsjednik to je objasnio željom da se izbjegne stvaranje novih granica unutar regije.
Istodobno, teško je odvojiti ovaj prijedlog od nove stvarnosti: individualizirani pristup pokazuje da Srbija već zaostaje ne samo za Crnom Gorom već i za Albanijom. Pristupanje u paketu zamaglilo bi razliku između zemalja koje ispunjavaju uvjete i onih koje zadržavaju deklarativnu predanost članstvu bez promjene ključnih elemenata svoje domaće i vanjske politike.
Događaji od 14. srpnja pokazali su da se Zapadni Balkan više ne kreće prema EU istim tempom. Geopolitičke realnosti i okolnosti nakon ruske invazije na Ukrajinu vratile su proširenje na dnevni red Bruxellesa, ali odgovornost za rezultate ostaje individualna.
Crna Gora bi mogla završiti pregovore krajem 2026., iako 2027. ostaje realan rezervni scenarij. Albanija će vjerojatno nastaviti zatvarati tehnički spremna poglavlja, ali njezin pravi test započet će u klasteru Osnove. Otvaranje 3. klastera za Srbiju još je uvijek moguće kao politički kompromis, ali samo po sebi neće vratiti Beograd u skupinu predvodnika. U Sjevernoj Makedoniji sve ovisi o osiguravanju ustavne većine i o sposobnosti vlasti da uvjere društvo da će još jedan ustupak konačno otvoriti put naprijed.
Odluke Bruxellesa donesene u srpnju ne obećavaju brzo članstvo. Međutim, one vraćaju procesu ono što mu je godinama nedostajalo: opipljivu vezu između ispunjavanja uvjeta i postizanja političkog rezultata. Od sada će biti sve teže objasniti kašnjenja zajedničkom „balkanskom sudbinom“ – svaki glavni grad bit će odgovoran za svoje mjesto u redu. U konačnici, svaka stagnacija u europskim integracijama na Balkanu koristit će Moskvi i njezinim planovima za proširenje hibridnog utjecaja u ovoj regiji s visokim stupnjem sigurnosne osjetljivosti.
Analitička grupa CWBS-a
