„Novostvorena područja Ruske Federacije na bivšem tlu Ukrajine” – tako je crnogorska Demokratska narodna partija (DNP) opisala ukrajinska područja pod ruskom okupacijom u izjavi svog čelnika Milana Kneževića nakon ruskih parlamentarnih izbora održanih od 18. do 20. rujna.
Knežević je 21. rujna čestitao ruskom narodu, stranci Jedinstvena Rusija, Vladimiru Putinu i ruskom veleposlaniku u Crnoj Gori Aleksandru Lukašiku na rezultatima glasovanja. Prema navodima DNP-a, izbori su navodno pokazali potporu javnosti „afirmaciji Rusije u svijetu”, kako na njezinu vlastitom teritoriju, tako i na spomenutim „novostvorenim područjima”. Knežević je također govorio o obnovi međunarodnog ugleda Rusije, „mirnom ozračju” izbora, te potpori Rusa Putinovoj unutarnjoj i vanjskoj politici.
Kneževićev blagonaklon stav prema Moskvi nije nimalo nov u crnogorskoj politici. On se već dugo protivi sankcijama protiv Rusije, oštro kritizira politiku Podgorice u vezi s ratom u Ukrajini i ne skriva svoje kontakte s ruskim političkim krugovima. Ovoga se puta, međutim, pojavio još jedan element. Element koji je kvalitativno nov i vrlo neugodan za Ukrajinu. Više nije riječ o ocjeni ruske politike, simpatijama prema ruskom političkom vodstvu ili stavovima o sankcijama, već o teritorijalnom statusu okupiranih ukrajinskih regija.
Izraz „bivše tlo Ukrajine” praktički ponavlja ruski pristup anektiranim područjima. Moskva je organizirala glasovanje na okupiranom Krimu i u Sevastopolju, kao i u okupiranim dijelovima regija Donjeck, Luhansk, Zaporižja i Herson. Još prije početka glasovanja, Ministarstvo vanjskih poslova Ukrajine naglasilo je da njegovo održavanje na okupiranim područjima ne stvara nikakvu pravnu osnovu za proširenje ruske jurisdikcije na ta područja. Europska unija je 21. rujna iznijela slično stajalište, navodeći da ne priznaje ni održavanje ruskih „izbora” na tim područjima, ni njihove rezultate.
Ukrajinsko veleposlanstvo u Crnoj Gori u međuvremenu je reagiralo na izjavu DNP-a gotovo odmah – ujutro 22. rujna. Ukrajinska diplomatska misija naglasila je da se načelno suzdržava od komentiranja unutarnjopolitičkih rasprava u zemlji domaćinu, no da ovoga puta nije mogla ostati nijema. Izraz „novoosnovana područja Ruske Federacije na bivšem teritoriju Ukrajine” u priopćenju Veleposlanstva okarakteriziran je kao otvoreno negiranje teritorijalne cjelovitosti Ukrajine i opravdavanje ruske okupacije. Također je ponovljeno stajalište Kijeva o pravnoj ništetnosti glasovanja na okupiranim područjima, te o potrebi poštovanja međunarodno priznatih granica Ukrajine.
Kneževićeva izjava, naravno, ne utječe na državnu politiku Crne Gore. Podgorica ostaje jedan od najdosljednijih partnera EU-a u regiji kada je riječ o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. U svom najnovijem godišnjem izvješću, Europska komisija istaknula je potpuno usklađivanje Crne Gore s izjavama i odlukama EU-a o sankcijama u području vanjske politike, uključujući sve restriktivne mjere protiv Rusije i Bjelarusa povezane s ratom protiv Ukrajine. Vlada je u srpnju 2026. usvojila novu Strategiju vanjske politike za razdoblje od 2026. do 2029., kojom je ponovno potvrđeno europsko i euroatlantsko usmjerenje kao temelj državne politike.
Zanimljivije je ono što ova priča govori o samoj političkoj sceni Crne Gore.
Od siječnja 2026. DNP više ne podržava vladu Milojka Spajića i djeluje kao oporbena stranka. Stranka je uskratila potporu vladi nakon sukoba oko niza unutarnjopolitičkih pitanja, a njezini predstavnici Milun Zogović i Maja Vukićević najavili su ostavke na vladine dužnosti. Među zahtjevima DNP-a bile su promjene vezane uz status srpskog jezika, državljanstvo i uporabu povijesne trobojnice.
To je Kneževiću pružilo znatno više slobode nego Andriji Mandiću i njegovoj Novoj srpskoj demokraciji, koja se u posljednje vrijeme u javnosti nastoji pozicionirati kao formalno proeuropska stranka, iako zadržava jasnu srpsku nacionalnu orijentaciju. Obje su stranke proizašle iz istog, nekadašnjeg proruskog i prosrpskog Demokratskog fronta, te su godinama zajednički predstavljale prosrpski politički blok. No, njihova stajališta više nisu istovjetna. Kao predsjednik Skupštine i jedan od ključnih partnera aktualne većine, Mandić sve više djeluje u okviru službenog smjera europskih integracija. Knežević, koji je napustio vladajuću koaliciju, suočen je s manje takvih ograničenja.
Ta je razlika postala osobito uočljiva s obzirom na to da se Crna Gora približava završnoj fazi pregovora s EU-om. Do srpnja je zemlja već imala 18 privremeno zatvorenih pregovaračkih poglavlja, dok vlasti i dalje ističu namjeru da pregovore dovrše do kraja 2026. godine. Za dio političke elite europski je proces postao praktično ograničenje: svaka se oštra vanjskopolitička inicijativa odmah procjenjuje i s obzirom na moguće posljedice za odnose s Bruxellesom.
DNP se sada nalazi u drukčijem položaju. Stranka može agresivnije djelovati među pro-srpskim i pro-ruskim dijelom biračkog tijela, a da pritom ne snosi izravnu odgovornost za pregovore s Europskom unijom. Zbog toga je izjava o „bivšem teritoriju Ukrajine” zanimljiva ne samo u kontekstu ukrajinsko-crnogorskih odnosa. Ona otkriva jednu moguću liniju nadmetanja unutar samog srpskog političkog tabora u Crnoj Gori.
Ovdje postoji još jedan znakovit aspekt. Kada je riječ o granicama Ukrajine, Knežević je ovoga puta zapravo otišao i korak dalje od službenog stajališta Beograda.
Srbija doista nije uvela sankcije Rusiji i nastavlja održavati posebne političke i gospodarske odnose s Moskvom. To ostaje jedna od ključnih proturječnosti u njezinim odnosima s EU-om. Istodobno, međutim, Beograd službeno ne priznaje rusku aneksiju ukrajinskih teritorija. Aleksandar Vučić je 8. kolovoza, tijekom službenog posjeta Volodimira Zelenskog Srbiji, ponovno javno izjavio da njegova zemlja podupire teritorijalni integritet svih država članica UN-a – „a to znači i teritorijalni integritet Ukrajine”.
Stoga se stajalište DNP-a teško može automatski objasniti pukom „pro-srpskom politikom”. Beograd ostavlja sebi prostora za balansiranje između Moskve, Bruxellesa i Kijeva te, barem formalno, ne dovodi u pitanje granice Ukrajine. U svojoj izjavi od 21. rujna Knežević je upotrijebio znatno nedvosmisleniju formulaciju.
Na Zapadnom Balkanu, međutim, takva retorika nije bez presedana. Najistaknutiji je primjer Milorad Dodik.
Čelnik bosanskih Srba već dugo o ratu govori jezikom koji je gotovo identičan službenoj ruskoj retorici. U travnju je izjavio da Republika Srpska neće pristati na uvođenje sankcija Rusiji, te da „razumije” ruske postupke u takozvanoj specijalnoj vojnoj operaciji kao opravdane. Dodik se 8. rujna izrazio još izravnije: Republika Srpska, rekao je, podupire „posebnu vojnu operaciju” jer razumije ruske „legitimne motive”, budući da je Rusija navodno bila prisiljena reagirati.
Naravno, postoji znatna razlika između slučajeva Dodika i Kneževića. Dodikova politička težina u Bosni i Hercegovini neusporedivo je veća, a on već godinama koristi odnose s Rusijom kao jedan od svojih aduta u sukobima sa Sarajevom, visokim predstavnicima međunarodne zajednice i zapadnim državama. DNP je znatno manja stranka u zemlji članici NATO-a i ne određuje vanjsku politiku Crne Gore.
Sličnost leži drugdje. Ruski rat protiv Ukrajine neke srpske političke snage u regiji sve češće ne koriste kao zasebno vanjskopolitičko pitanje, već kao pokazatelj šireg stava prema Zapadu, NATO-u, EU-u i samoj Rusiji. Unutar tog koordinatnog sustava, stavovi prema Moskvi postupno postaju elementom unutarnjopolitičkog identiteta.
Za Crnu Goru taj je proces osobito proturječan. Zemlja je sada možda najbliže članstvu u EU-u od početka pregovora 2012. godine. Vlada formalno ne dovodi u pitanje europski i euroatlantski smjer. Istodobno, unutar zemlje postoji politički prostor u kojem sankcije protiv Rusije ostaju nepopularno pitanje, a prijateljstvo s Moskvom važan element političkog pozicioniranja.
Kneževićeva izjava ne izaziva vanjskopolitičku krizu i sama po sebi ne mijenja ništa u politici Podgorice prema Ukrajini. Bit će mnogo zanimljivije vidjeti hoće li izraz „bivše tlo Ukrajine” ostati jednokratna epizoda ili će postati dio stalne retorike DNP-a.
Još je važnije pitanje kako će na to reagirati ostatak prosrpskog političkog tabora. Ako Mandić i NSD nastave djelovati opreznije, unutar okvira državnog puta prema EU, dok se Knežević dosljedno kreće u suprotnom smjeru, stavovi prema Rusiji mogli bi postati jedna od stvarnih linija razdvajanja među snagama koje su donedavno djelovale gotovo kao jedinstven blok.
Za sada je riječ o samo jednoj izjavi. No, njezina je formulacija dovoljno jasna da obilježi trenutak: u crnogorskoj politici spor oko Rusije više se ne svodi samo na sankcije, NATO ili tradicionalnu rusofiliju. Dosegnuo je pitanje gdje se točno nalaze granice Ukrajine.
Analitička grupa CWBS-a
