Presuda koju su Specijalizirana vijeća u Haagu izrekla čelnicima Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) trebala je označiti završetak dugogodišnjeg procesa koji nije bio samo pravni, već i politički. Posljednje de facto međunarodno suđenje sudionicima oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije smatralo se epilogom poslijeratne povijesti regije, nakon čega se očekivalo da će Zapadni Balkan konačno krenuti putem izgradnje mirne i međusobno podržavajuće budućnosti sa EU-om. Međutim, nakon objave presude pojavilo se više pitanja nego odgovora.
Sudske presude i visoka politika
U prvostupanjskoj presudi, Specijalizirana vijeća Kosova u Haagu osudila su bivšeg zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) Rexhepa Selimija na 13 godina zatvora, bivšeg šefa obavještajne službe OVK-a Kadrija Veselija na 18 godina, bivšeg glasnogovornika OVK-a Jakupa Krasniqija na 25 godina, te bivšeg člana Glavnog stožera i Političke uprave OVK-a Hashima Thaçija na 25 godina. Svi su proglašeni krivima za počinjenje ratnih zločina tijekom 1998. i 1999. godine nad Srbima i drugim nealbanskim zajednicama, uključujući Rome, kao i nad Albancima optuženima za suradnju s beogradskim režimom. Istovremeno, optuženici su oslobođeni optužbi za zločine protiv čovječnosti.
Sva četvorica osuđenika obnašala su važne dužnosti u vodstvu poslijeratnog Kosova. Selimi je bio zastupnik i voditelj parlamentarne skupine pokreta Samoopredjeljenje (Vetëvendosje, LVV) u parlamentu (LVV je danas vladajuća stranka na Kosovu), Veseli i Krasniqi obnašali su dužnost predsjednika parlamenta, dok je Thaçi obnašao dužnosti predsjednika, premijera i ministra vanjskih poslova. Sama ta činjenica nužno je dovela do politizacije sudskog procesa. No, politički kontekst presude tu ne završava.
Thaçi, kojeg su suci u Haagu proglasili ratnim zločincem, bio je ključni pregovarač Prištine u procesu postizanja mirovnih aranžmana 1999. godine, dao je značajan doprinos sklapanju poslijeratnih sporazuma s Beogradom uz posredovanje Bruxellesa, te je sudjelovao u početku procesa europskih integracija Kosova.
Hashim Thaçi predvodio je kosovsko izaslanstvo u Rambouilletu u Francuskoj tijekom veljače i ožujka 1999. godine, kada su mirovni pregovori završili neuspjehom – ne zbog stajališta kosovskih predstavnika, koji su bili spremni prihvatiti kompromis, već zato što je Beograd odbio učiniti ustupke. Ti su događaji doveli do početka NATO-ove zračne kampanje protiv Jugoslavije.
U travnju 2013., nakon još jednog kruga pregovora pod pokroviteljstvom EU-a, tadašnji premijeri Kosova i Srbije, Hashim Thaçi i Ivica Dačić, parafirali su „Prvi sporazum o načelima normalizacije odnosa”. Sporazum je, među ostalim, predviđao osnivanje Zajednice srpskih općina (ZSO) na sjeveru Kosova.
Nekoliko dana nakon što su Priština i Beograd postigli sporazume, Europska komisija preporučila je Europskom vijeću odobravanje početka pregovora o članstvu sa Srbijom, te pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju s Kosovom.
Kosovo je potpisalo Sporazum s EU-om u listopadu 2015. godine. Hashim Thaçi, tadašnji ministar vanjskih poslova i zamjenik premijera Kosova, opisao je put do tog događaja u članku za portal Euractiv na sljedeći način:
„Pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju započeli su nakon sklapanja Briselskog sporazuma iz 2013. između Kosova i Srbije, kojim je pokrenut proces normalizacije odnosa između naših dviju zemalja.
Ovog kolovoza [2015.] potpisali smo četiri sporazuma s Beogradom, kojima će se ojačati suradnja u energetskom i telekomunikacijskom sektoru, te prenijeti ovlasti na srpske zajednice na sjeveru Kosova.
U međuvremenu, ovog je ljeta naš parlament također pristao na izmjenu kosovskog Ustava kako bi se osnovao poseban sud u Haagu za istragu navodnih ratnih zločina počinjenih tijekom sukoba.”
„Žuta kuća”
Kosovski parlament osnovao je Specijalizirani sud – Specijalizirana vijeća Kosova i Ured specijaliziranog tužitelja – prije 11 godina, usprkos snažnom protivljenju u zemlji i velikom međunarodnom pritisku EU-a i Sjedinjenih Američkih Država. Iako je ta institucija formalno dio kosovskog pravosudnog sustava, sjedište joj je u Haagu (Nizozemska), i u njoj rade isključivo međunarodni suci i tužitelji. Od samog početka bilo je predviđeno da će se sud posebno usredotočiti na istragu djelovanja Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Tadašnje kosovske oporbene snage, prvenstveno pokret Samoopredjeljenje (LVV), kao i udruge veterana OVK-a, oštro su se protivile osnivanju te institucije. No, zahtjevi EU-a bili su jasni i beskompromisni: ako nema suda – nema europskih integracija.
Povratak na slučajeve protiv čelnika OVK-a prvenstveno se objašnjava velikim međunarodnim interesom izazvanim optužbama da je OVK bio umiješan u trgovinu organima. Izravna službena osnova za osnivanje Specijaliziranih vijeća – kako je navedeno na službenim internetskim stranicama te institucije – bilo je izvješće Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 7. siječnja 2011., koje je sastavio švicarski tužitelj Dick Marty. To izvješće, koje se oslanjalo na prethodno objavljene memoare bivše tužiteljice ICTY-ja Carle Del Ponte, sadržavalo je navode da je OVK organizirao mrežu tajnih logora u Albaniji, uključujući i takozvanu „Žutu kuću”, u kojima su se prisilno vadili organi zarobljenim Srbima i albanskim civilima radi njihove kasnije prodaje na crnom tržištu.
Nakon objave tog izvješća, Europska unija je 2011. godine osnovala Posebnu istražnu radnu skupinu (SITF) pod vodstvom američkog tužitelja Clinta Williamsona kako bi provela neovisnu istragu o navodima iz izvješća, kao i o drugim kaznenim djelima povezanim s tim navodima. Williamson je 2014. godine objavio službene nalaze: navodi o trgovini ljudskim organima nisu potvrđeni, no pronađeni su dokazi za kazneni progon čelnika OVK-a zbog drugih kaznenih djela.
Unatoč nedostatku dokaza za najskandalozniju i medijski najeksponiraniju optužbu, Specijalizirana vijeća u Haagu osnovana su i započela su s radom. Ipak, kao što je vidljivo, ni službena optužnica protiv čelnika OVK-a ni prvostupanjska presuda od 16. rujna 2026. ne sadrže optužbe povezane s trgovinom organima.
Ruski trag
U Albaniji prevladava uvjerenje da je optužbe o umiješanosti Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) u trgovinu organima od samog početka fabricirao Kremlj. Obraćajući se na zasjedanju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe u listopadu 2022., albanski premijer Edi Rama podsjetio je da je osoba koja je potaknula aktivno promicanje tog pitanja bio tadašnji šef ruskog izaslanstva pri toj skupštini, Konstantin Kosačov, koji je 2008. godine podnio prijedlog pod naslovom „Nehumano postupanje prema ljudima i nezakonita trgovina ljudskim organima na Kosovu”. Tadašnji istup ruskog predstavnika pokrenuo je cijeli proces koji je započeo izvješćem Dicka Martyja, a 2026. godine doveo do presude čelnicima OVK-a.
Koliko god ruska umiješanost bila značajna, ne može se zanemariti ni aktivna uloga Zapada u pokretanju mehanizama koji su doveli do kaznenog progona kosovskih čelnika. EU je od samog početka podržavala taj proces te, zajedno s drugim zemljama donatorima – Kanadom, Norveškom, Švicarskom, Turskom i Sjedinjenim Američkim Državama – financijski podupire rad suda u Haagu.
Razlog takve europske i šire zapadne politike vjerojatno doista leži u humanitarnoj želji da se osigura pravda za žrtve zločina koje je počinila bilo koja strana u sukobu. Ipak, ne može se isključiti ni pokušaj Bruxellesa, Washingtona i drugih središta moći da pridobiju povjerenje srbijanskog političkog establišmenta i društva, te da se time „iskupe” zbog svoje politike prema kosovskom pitanju iz prethodnih godina, koju Srbi doživljavaju neprijateljskom.
To se ne odnosi samo na zračnu kampanju NATO-a protiv Jugoslavije iz 1999. godine, koju se u Beogradu smatra agresijom, već i na presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), posebice u predmetima vezanim uz sukob na Kosovu.
U postupcima pred ICTY-jem osuđeni su brojni srpski političari i vojni zapovjednici, dok su predstavnici Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) oslobođeni optužbi, uključujući Ramusha Haradinaja, bivšeg zapovjednika OVK-a koji je nakon rata neko vrijeme obnašao dužnost premijera Kosova. Bez obzira na dokaze na kojima su se te presude temeljile, Srbi ih ne smatraju pravednima.
Izazovi koje donosi sudska presuda
Naposljetku je splet različitih čimbenika doveo do trenutne situacije u kojoj su osobe koje se na Kosovu smatraju nacionalnim herojima – a koje su godinama surađivale sa Zapadom i uživale njegovu potporu – sada proglašene zločincima.
Beograd ostaje nezadovoljan jer presuda protiv čelnika OVK-a nije obuhvatila zločine protiv čovječnosti, dok su optužbe o trgovini organima pale u zaborav.
Bruxelles, Washington i druge zapadne prijestolnice sada očekuju da se stanovnici Kosova suoče s prošlošću, prestanu veličati čelnike Oslobodilačke vojske Kosova i počnu graditi svoje živote „okretanjem nove stranice”.
Albanci na Kosovu i izvan njega organiziraju prosvjede i s nadom iščekuju žalbeni postupak.
Stručnjaci postavljaju pitanja o budućnosti dijaloga između Prištine i Beograda pod okriljem EU-a, te izražavaju zabrinutost zbog utjecaja presude Specijaliziranih vijeća na cjelokupnu situaciju na Zapadnom Balkanu.
Analitička grupa CWBS-a
