Rusija nije nepoznanica na Balkanu, ali njezin rastući utjecaj ostaje zabrinjavajući element za one zemlje koje teže demokratskim reformama i pristupanju EU i NATO-u. To postaje posebno vidljivo u slučaju Srbije i Crne Gore, jer koincidira s usponom autoritarnosti kao u slučaju Srbije i padom demokratskog učinka u Crnoj Gori. Štoviše, posljednje desetljeće ruskog angažmana na Balkanu pokazalo je da je vanjski utjecaj na demokratizaciju važan dio razumijevanja razloga zašto postoje stagnacije i nazadovanja u procesu demokratizacije. U ovom radu proučena su iskustva Crne Gore i Srbije i prikazani učinci ruskog djelovanja u svakoj od njih. Ukupni učinci ovih aktivnosti i dalje su štetni za demokratsku izvedbu, uzrokujući nestabilnost i konsolidaciju autoritarnosti.
Također, Rusija je raznim strategijama uspjela zaustaviti i ozbiljno potkopati napore prema demokratizaciji. Prolazeći kroz faze vanjskog utjecaja, primjenjivane su dvije strategije ovisno o stanju političkog sustava i režima na vlasti. Crna Gora je suočena sa sve većim institucionalnim i političkim pritiscima, porastom političkog nasilja i uličnih nereda, strategijom suprotstavljanja prozapadnom režimu i dugoročnom destabilizacijom zemlje, dok je Srbija iskusila suprotan trend. Vladajući autoritarni režim u Srbiji imao je koristi od ruskih stabilizacijskih akcija, koje su režimu pomogle da se konsolidira i održi svoju vlast. Kao rezultat toga, demokratska izvedba zemlje postupno je opadala, a u manje od 10 godina Srbija je postala kompetitivno autoritarna država. Općenito, ruski politički angažman nije bio jedini razlog za pad demokratske uspješnosti u tim zemljama, ali je bio glavni uzrok i pokretač koji će nastaviti potkopavati napore za demokratizaciju.
Međutim, ruski angažman na Balkanu nije uvijek proaktivan. To značajno ovisi o politici koju provode EU i SAD. U ovoj konstelaciji sila, Rusija često prilagođava intenzitet svojih akcija, ali njezine stvarne strategije ostaju relativno stabilne. Rusija uvijek pojača svoje aktivnosti kada EU i SAD pokažu nezainteresiranost za regiju ili se strateški povuku, kao što je bio slučaj sa SAD-om u prvom Obaminom mandatu. Ovaj obrazac je vrijedan pažnje, jer su glavni promicatelji demokracije u regiji zapravo bili EU, kroz politiku proširenja, i SAD, kroz što? Na temelju empirijskih dokaza i njihovih učinaka na demokratsku izvedbu, Rusija je općenito nastojala usmjeriti izborne procese i cjelokupnu podjelu vlasti kao najosjetljivije na vanjske pritiske. Štoviše, oba slučaja pokazuju da se unutarnji akteri lako instrumentaliziraju da zastupaju ruske interese, postajući tako glavni fokus za provođenje stranog uplitanja. Zapravo, sastav unutarnjih čimbenika i njihove jedinstvene veze, uglavnom ideološki motivirane, ključni su za razumijevanje uspjeha ruskih nastojanja da se suprotstave demokratizaciji. Istodobno, učinci napora EU-a i SAD-a u promicanju demokratizacije, u usporedbi s ruskim naporima, ostaju tema koja zahtijeva daljnje istraživanje. S obzirom na ograničenja ove teze, potrebno je dodatno proučavanje kako bi se razumio puni opseg ovih dviju suprotstavljenih sila. No, nema sumnje da se Rusija do sada uspješno suprotstavljala demokratizaciji, te je čak udaljila Crnu Goru i Srbiju od mogućnosti sustizanja drugih srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja slične komunističke prošlosti.
Sve veći angažman Rusije na Balkanu, ipak, može imati i pozitivne neželjene posljedice, potičući obnovu interesa Zapada u regiji, što može ubrzati proces demokratizacije. U trenutnoj međunarodnoj areni, novi model odnosa između Rusije i Balkana temelji se na pretpostavci da će Kremlj koristiti značajne resurse za strateško potkopavanje demokratskih tendencija u regiji. Za razliku od postsovjetskog prostora, Rusija je sklona više koristiti ideološke alate kako bi opravdala i konceptualizirala svoje postupke. Oslanjanje na povijest panslavizma i pravoslavlja pokazalo se uspješnom strategijom prodiranja u balkanska društva. Nedavni događaji, potaknuti invazijom na Ukrajinu, vjerojatno će imati snažan utjecaj na ruske aktivnosti na Balkanu, ali glavni smjer aktivnosti ostaje nepromijenjen.
Ispitivanje koncepta „crnog viteza“, u odnosu na rusko uplitanje u te balkanske zemlje, pokazuje da postoji opravdan razlog za zabrinutost, budući da postoje dokazi uplitanja u demokratske procese. Te su zemlje bile mete napada, uključujući kibernetičke napade, radi prikupljanja informacija koje se mogu upotrijebiti za destabilizaciju njihovih demokratskih procesa. Rusija ima koristi od toga, olakšavajući joj ulazak na ove teritorije kako bi povratila zemlje koje smatra ruskim. Nazadovanje Balkana prema etničkim sukobima i sličnim napetostima potiču vanjski akteri čiji su motivi jasni. Teza pokazuje da Rusija doista koristi slične mehanizme za stabilizaciju autoritarnih režima, kao što su to nekada zapadne zemlje koristile za promicanje demokracije. Međutim, mehanizmi koji se koriste za destabilizaciju režima slijede drugačiju logiku i dominantno su usmjereni na jačanje i koordinaciju oporbenih struktura i narušavanje povjerenja u demokratski proces. Nije iznenađenje da ruski angažman na Zapadnom Balkanu ima štetne učinke na demokraciju u regiji. Nije, međutim, još uvijek jasno koji su segmenti demokratskog procesa najviše napadnuti i stoga najosjetljiviji na strano uplitanje.
Danilo Kalezić, Crnogorski politikolog
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
