Rusija nije strana na Balkanu, ali njen rastući uticaj ostaje zabrinjavajući element za one zemlje koje teže demokratskim reformama i pristupanju EU i NATO-u. Ovo postaje posebno vidljivo u slučaju Srbije i Crne Gore, jer se poklapa sa usponom autoritarizma, kao u slučaju Srbije, i opadanjem demokratskog efekta u Crnoj Gori. Štaviše, posljednja decenija ruskog angažmana na Balkanu pokazala je da je vanjski uticaj na demokratizaciju važan dio razumijevanja razloga zašto postoje stagnacije i nazadovanja u procesu demokratizacije. U ovom radu proučavana su iskustva Crne Gore i Srbije i prikazani su efekti ruske akcije u svakoj od njih. Ukupni efekti ovih aktivnosti ostaju štetni za demokratski učinak, uzrokujući nestabilnost i konsolidaciju autoritarnosti.
Također, Rusija je kroz različite strategije uspjela da zaustavi i ozbiljno potkopa napore ka demokratizaciji. Prolazeći kroz faze spoljašnjeg uticaja, primjenjivane su dvije strategije u zavisnosti od stanja političkog sistema i režima na vlasti. Crna Gora je suočena sa sve većim institucionalnim i političkim pritiscima, porastom političkog nasilja i uličnih nereda, strategijom suprotstavljanja prozapadnom režimu i dugoročnom destabilizacijom zemlje, dok je Srbija doživjela suprotan trend. Vladajući autoritarni režim u Srbiji imao je koristi od ruskih stabilizacijskih akcija, koje su pomogle režimu da konsoliduje i održi svoju moć. Kao rezultat toga, demokratski učinak zemlje je postepeno opadao, a Srbija je za manje od 10 godina postala konkurentno autoritarna država. Sve u svemu, ruska politička uključenost nije bila jedini razlog za pad demokratskog učinka u ovim zemljama, ali je bila glavni uzrok i pokretač koji će nastaviti da podriva napore za demokratizaciju.
Međutim, ruski angažman na Balkanu nije uvijek proaktivan. Ovo značajno zavisi od politika koje provode EU i SAD. U ovoj konstelaciji snaga Rusija često prilagođava intenzitet svojih akcija, ali njene stvarne strategije ostaju relativno stabilne. Rusija uvijek pojačava svoje aktivnosti kada EU i SAD pokažu nezainteresovanost za region ili se strateški povuku, kao što je bio slučaj sa SAD u prvom Obaminom mandatu. Ovaj obrazac je vrijedan pažnje, jer su glavni promoteri demokratije u regionu zapravo bili EU, kroz politiku proširenja, i SAD, kroz šta? Na osnovu empirijskih dokaza i njegovih efekata na demokratski učinak, Rusija je generalno nastojala da usmjerava izborne procese i cjelokupnu podjelu vlasti kao najpodložnije vanjskim pritiscima. Štaviše, oba slučaja pokazuju da se unutrašnji akteri lako instrumentalizuju da predstavljaju ruske interese, postajući tako glavni fokus za vršenje stranog miješanja. U stvari, sastav unutrašnjih faktora i njihove jedinstvene veze, uglavnom ideološki motivisane, ključni su za razumijevanje uspjeha ruskih napora da se suprotstave demokratizaciji. Istovremeno, efekti napora EU i SAD u promovisanju demokratizacije, u poređenju sa naporima Rusije, ostaju tema koja zahtijeva dalje istraživanje. S obzirom na ograničenja ove teze, potrebno je dalje proučavanje kako bi se razumio puni opseg ove dvije suprotstavljene sile. Međutim, nema sumnje da se Rusija do sada uspješno suprotstavljala demokratizaciji, pa čak i udaljila Crnu Goru i Srbiju od mogućnosti da sustignu druge zemlje Centralne i Istočne Europe sa sličnom komunističkom prošlošću.
Sve veći angažman Rusije na Balkanu, međutim, može imati i pozitivne neželjene posljedice, ohrabrujući obnovu zapadnih interesa u regionu, što može ubrzati proces demokratizacije. U sadašnjoj međunarodnoj areni, novi model odnosa između Rusije i Balkana zasnovan je na pretpostavci da će Kremlj koristiti značajne resurse da strateški podriva demokratske tendencije u regionu. Za razliku od postsovjetskog prostora, Rusija ima tendenciju da više koristi ideološka sredstva kako bi opravdala i konceptualizirala svoje postupke. Oslanjanje na istoriju panslavizma i pravoslavlja pokazalo se kao uspješna strategija za prodor u balkanska društva. Nedavni događaji, izazvani invazijom na Ukrajinu, vjerovatno će imati snažan uticaj na ruske aktivnosti na Balkanu, ali glavni pravac aktivnosti ostaje nepromijenjen.
Ispitivanje koncepta „crnog viteza“, u odnosu na rusko uplitanje u ove balkanske zemlje, pokazuje da postoji opravdan razlog za zabrinutost, jer postoje dokazi o miješanju u demokratske procese. Ove zemlje su bile mete napada, uključujući sajber napade, kako bi se prikupile informacije koje se mogu koristiti za destabilizaciju njihovih demokratskih procesa. Rusija ima koristi od toga, što joj olakšava ulazak na ove teritorije kako bi povratila zemlje koje smatra ruskim. Nazadovanje Balkana ka etničkim sukobima i sličnim tenzijama pokreću vanjski akteri čiji su motivi jasni. Teza pokazuje da Rusija zaista koristi slične mehanizme za stabilizaciju autoritarnih režima, kao što su zapadne zemlje nekada koristile za promoviranje demokratije. Međutim, mehanizmi koji se koriste za destabilizaciju režima slijede drugačiju logiku i dominantno su usmjereni na jačanje i koordinaciju opozicionih struktura i podrivanje povjerenja u demokratski proces. Nije iznenađenje da angažman Rusije na Zapadnom Balkanu ima štetne efekte na demokratiju u regionu. Međutim, još nije jasno koji su segmenti demokratskog procesa najviše napadnuti i stoga najranjiviji na strano uplitanje.
Danilo Kalezic. Montenegrin political scientist
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
