Rusija nije nepoznata Balkanu, ali njen rastući uticaj ostaje zabrinjavajući element za one zemlje koje teže demokratskim reformama i pristupanju EU i NATO-u. To postaje posebno vidljivo u slučajevima Srbije i Crne Gore, jer se poklapa sa porastom autoritarizma kao u slučaju Srbije i padom demokratskih performansi u Crnoj Gori. Štaviše, posljednja decenija ruskog angažovanja na Balkanu pokazala je da je spoljašnji uticaj na demokratizaciju važan dio razumijevanja razloga zašto dolazi do zastoja i nazadovanja u procesu demokratizacije. Ova teza je proučavala iskustva Crne Gore i Srbije i pokazala efekte ruskih aktivnosti u svakoj od njih. Ukupni efekti tih aktivnosti ostaju štetni za demokratske performanse, izazivajući nestabilnost i konsolidaciju autoritarizma.
Takođe, koristeći različite strategije, Rusija je uspjela da zaustavi i ozbiljno potkopa napore ka demokratizaciji. Prolazeći kroz faze spoljnog uticaja, primijenjene su dvije strategije u zavisnosti od stanja političkog sistema i režima na vlasti. Crna Gora je bila suočena sa rastućim institucionalnim i političkim pritiscima, uz porast političkog nasilja i uličnih nereda, što je strategija usmjerena protiv prozapadnog režima i dugoročne destabilizacije zemlje, dok je Srbija doživjela obrnut trend. Vladajući autoritarni režim u Srbiji imao je koristi od ruskih stabilizacijskih akcija, koje su pomogle režimu da konsoliduje i održi svoju vlast. Kao posljedica toga, demokratske performanse zemlje su postepeno opadale, da bi Srbija za manje od 10 godina postala kompetitivno autoritarna država. Sve u svemu, rusko političko angažovanje nije bilo jedini razlog pada demokratskih performansi ovih zemalja, ali je bilo glavni uzrok i omogućilac koji će nastaviti da podriva napore za demokratizaciju.
Ipak, rusko angažovanje na Balkanu nije uvijek proaktivno. Ono značajno zavisi od politika koje sprovode EU i SAD. U toj konstelaciji moći, Rusija često prilagođava intenzitet svojih akcija, ali njene stvarne strategije ostaju relativno stabilne. Rusija uvijek pojačava svoje aktivnosti kada EU i SAD pokažu nedostatak interesovanja za region ili se strateški povuku, kao što je bio slučaj sa SAD tokom prvog Obaminog mandata. Ovaj obrazac je vrijedan pažnje jer su glavni promoteri demokratije u regionu zapravo bili EU, kroz politiku proširenja, i SAD kroz šta? Na osnovu empirijskih dokaza i njihovih efekata na demokratske performanse, Rusija je uglavnom nastojala da cilja izborne procese i ukupnu podjelu vlasti kao najranjivije na spoljne pritiske. Štaviše, oba slučaja pokazuju da su unutrašnji akteri lako instrumentalizovani za zastupanje ruskih interesa, čime su postali glavni fokus za sprovođenje stranog miješanja. Zapravo, sastav unutrašnjih faktora i njihove jedinstvene veze, uglavnom ideološki motivisane, ključni su za razumijevanje uspjeha ruskih napora u suprotstavljanju demokratizaciji. Istovremeno, efekti napora EU i SAD da promovišu demokratizaciju, u poređenju sa ruskim naporima, ostaju tema koja zahtjeva dodatna istraživanja. S obzirom na ograničenja ove teze, potrebno je dalje proučavanje kako bi se shvatio puni domet ove dvije suprotstavljene sile. Ipak, nema sumnje da je Rusija do sada bila uspješna u suprotstavljanju demokratizaciji i čak udaljila i Crnu Goru i Srbiju od mogućnosti da sustignu ostale zemlje Centralne i Istočne Evrope sa sličnom komunističkom prošlošću.
Ipak, rastući angažman Rusije na Balkanu može imati i pozitivne nenamjeravane posljedice, podstičući obnovu zapadnog interesa za region, što može pospješiti proces demokratizacije. U trenutnoj međunarodnoj areni, novi model odnosa između Rusije i Balkana zasniva se na pretpostavci da će Kremlj koristiti značajne resurse kako bi strateški potkopao demokratske tendencije regiona. Za razliku od postsovjetskog prostora, Rusija je sklona da više koristi ideološke alate kako bi opravdala i konceptualizovala svoje akcije. Oslanjanje na istoriju panslavizma i pravoslavlja pokazalo se kao uspješna strategija za prodor u balkanska društva. Nedavni događaji, izazvani invazijom na Ukrajinu, vjerovatno će imati snažan uticaj na aktivnosti Rusije na Balkanu, ali glavni pravac aktivnosti ostaje nepromijenjen.
Ispitivanje koncepta “crnog viteza” u vezi sa ruskim miješanjem u ove balkanske zemlje, pokazuje da postoji opravdan razlog za zabrinutost, jer postoje dokazi o miješanju u demokratske procese. Ove zemlje su bile mete napada, uključujući i sajber napade, radi prikupljanja informacija koje se mogu koristiti za destabilizaciju njihovih demokratskih procesa. Rusija ima koristi od toga, što joj olakšava ulazak na ove teritorije radi povraćaja zemalja za koje se smatra da su ruske. Balkansko nazadovanje ka etničkim sukobima i sličnim tenzijama podstiču spoljni akteri čiji su motivi jasni. Teza pokazuje da Rusija zaista koristi slične mehanizme za stabilizaciju autoritarnih režima kao što su nekada koristile zapadne zemlje za promociju demokratije. Međutim, mehanizmi korišćeni za destabilizaciju režima prate drugačiju logiku i pretežno su usmjereni na jačanje i koordinaciju opozicionih struktura i podrivanje povjerenja u demokratski proces. Nije iznenađenje da rusko angažovanje na Zapadnom Balkanu ima štetne efekte po demokratiju u tom regionu. Ipak, do sada nije jasno koji su tačno segmenti demokratskog procesa najviše napadani i samim tim najranjiviji na strano miješanje.
Danilo Kalezić, crnogorski politikolog
Članci objavljeni u rubrici „Stavovi“ odražavaju lično mišljenje autora i ne moraju se podudarati sa stavom Centra.
