Zašto bi represivni režim 21. vijeka zatvarao i ubijao ljude, kada ih može jednostavno – protjerati
Posljednji studentski skupovi u Novom Sadu i Kraljevu nisu završeni isceniranim napadom režimskih provokatora na policiju. Gotovo je postalo uobičajeno da se veći protesti završavaju predstavom za prorežimsku televiziju i tabloide, s ciljem da se studenti i građani prikažu kao nasilnici i neprijatelji države.
Međutim, u pitanju je samo promjena metode pritiska. Nakon studentskog skupa u Novom Sadu, huligani u fantomkama razbili su automobil Davida Gruhonjića, sina novinara i univerzitetskog profesora Dinka Gruhonjića, koji je stalna meta režimske kampanje linča u Srbiji. Pažljivo su birani mjesto, vrijeme i meta napada.
Poruka se šalje ne samo protivnicima režima već i svim potencijalnim nasilnicima – dozvoljeno je ciljati djecu i napadati porodice onih koji su javni kritičari Aleksandra Vučića.
Ubrzo se na meti režima našla i maloljetna kćerka vojnog analitičara Aleksandra Radića, koji je govorio o upotrebi zvučnog oružja na najvećem studentskom skupu u Beogradu, 15. marta 2025. godine. Prorežimski mediji nisu slučajno objavili snimke praćenja Radića, na kojima je snimljena i njegova maloljetna kćerka, ubrzo nakon čega je napustio Srbiju.
Protiv slobodoumnih mladih i obrazovanih ljudi
Ako vratimo film tri godine unazad, prije studentske pobune, građani su napuštali Srbiju u kolektivnoj depresiji od partokratije i autokratskog režima. Većina istraživanja javnog mnjenja za posljednju deceniju i po, zapravo od dolaska na vlast Srpske napredne stranke, kaže da više od polovine mladih želi da napusti Srbiju i nastavi život u ekonomski stabilnijem i pravno uređenijem društvu na Zapadu.
Međutim, emigracija iz Srbije u to vrijeme nije bila sagledavana kao protjerivanje i metoda političke borbe populističkog autokratskog režima protiv slobodoumnih mladih i obrazovanih ljudi.
U svijetu se ovaj trend široko primjenjuje. Zašto bi represivni režim 21. vijeka gradio logore, mučio ljude i prljao se krvlju na nekom novom Trgu Tiananmen? Nema potrebe da se organizuju čitave kaznene ekspedicije i naselja u Sibiru za neistomišljenike koji ostaju stalna prijetnja autoritarnim vođama, kada ih se jednostavno može riješiti i – protjerati.
Najbolji savremeni primjeri političkih okolnosti i prakse protjerivanja neistomišljenika, na koja se režim u Srbiji nesumnjivo oslanja, su iz Bjelorusije i Turske.
Iako u Srbiji prošle godine, na najvećem studentskom okupljanju 15. marta u Beogradu, nije bilo planova za okupaciju institucija, kao u Turskoj, režim u Srbiji želi da prikažei studente i opoziciju kao one koji su pokušali da sruše ustavni poredak.
Proces protiv 12 optuženih u Srbiji za pripreme za rušenje države traje već duže od godinu dana, a šest mladih ljudi je pobjeglo u Hrvatsku. Država Srbija je posljednjih dana nadrealno promijenila priču u vezi s upotrebom zvučnog topa i sprema se da progoni sve one koji tvrde da je režim koristio zvučno oružje protiv svojih građana.
Tumačeno rječnikom groteskne distopije: država nije koristila zvučni top protiv svojih građana, već su sami studenti iscenirali upotrebu zvučnog oružja kako bi svrgnuli Aleksandra Vučića.
Bjelorusija i Turska kao primjer
Radi se nesumnjivo o nedvosmislenoj poruci oponentima režima – ako ste protiv nas, protjeraćemo vas iz zemlje.
Ove metode naširoko je koristio bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko, koji je protjerao stotine hiljada građana nakon neuspješnih protesta koji su uslijedili zbog falsifikovanih predsjedničkih izbora 2020. godine.
Bjelorusi su postali druga najveća grupa stranaca koja je dobila svoje prve dozvole boravka u EU, odmah nakon ukrajinskih građana. Među onima koji su napustili Bjelorusiju nakon protesta 2020. godine, veliki je broj visokoobrazovanih građana, uključujući IT stručnjake, ljekare, umjetnike, novinare, studente i članove nezavisnih sindikata, od kojih su mnogi učestvovali u protestima ili napustili zemlju zbog političke represije i straha od krivičnog gonjenja.
Nakon navodnog pokušaja vojnog udara 2016. godine, turske vlasti su pokrenule široku represiju koja je uključivala masovna hapšenja, otpuštanja iz javnog sektora i krivične postupke protiv osoba osumnjičenih za veze s organizatorima udara. Međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava procjenjuju da su ove mjere u velikom broju slučajeva uticale na političke protivnike vlasti, novinare, akademike i aktiviste, uz zatvaranje brojnih nezavisnih medija i sudske postupke protiv određenih opozicionih lidera zbog optužbi za terorizam i druga krivična djela.
Tokom posljednje decenije, stotine hiljada građana napustile su Tursku, uključujući značajan broj visokoobrazovanih stručnjaka, novinara i političkih aktivista. Organizacije za ljudska prava dokumentovale su slučajeve oduzimanja ili poništavanja pasoša, dugotrajnih zabrana rada u javnom sektoru i drugih administrativnih ograničenja koja su, prema ocjenama brojnih posmatrača, doprinijela odluci mnogih da napuste zemlju i zatraže međunarodnu zaštitu ili politički azil u evropskim državama i drugim zemljama.
Pobijediti ili biti protjeran
U Srbiji ne postoji sveobuhvatna i detaljna statistika o tome koliko je ljudi uhapšeno, izgubilo posao, otpušteno, degradirano sa javnih pozicija i procesuirano tokom studentskih i građanskih protesta 2024-26, prvenstveno zato što oni i dalje traju.
Međutim, zabrinjavajući je širi kontekst politički motivisane emigracije građana iz Srbije u prethodnim decenijama, nakon ratova 90-ih. Prema analizama OECD-a i drugim međunarodnim procjenama, Srbija se, od početka 2000-ih u mirnodopsko vrijeme, suočava sa intenzivnom emigracijom. U različitim periodima procjenjuje se da godišnje napušta zemlju između 30.000 i 60.000 ljudi, od kojih četvrtina ima visoko obrazovanje, a nakon sredine 2010-ih bilježi se rast emigracijskih tokova.
Prema raznim međunarodnim analizama (OECD, UN i drugi izvori), procjenjuje se da su Srbiju od početka 2000-ih trajno napustile više stotina hiljada građana, a neke procjene navode da se radi o više od pola miliona ljudi, među kojima je veliki broj mladih.
Nesumnjivo je da se radi o ekonomskim motivima, koji su usko povezani s političkim razlozima odlaska iz Srbije svih onih koji ne prihvataju stranačku knjižicu i poslušnost vođi.
Smrt 16 ljudi u Novom Sadu pokrenula je bunt mladih ne samo protiv korupcije, već i protiv migracija i odliva mozgova. Populističkom režimu nisu potrebni bistri umovi mladih, već poslušnici kojima će da vladaju, zato je borba studenata protiv autokratskog režima u Srbiji, prije svega, ultimativna – pobijediti ili biti protjeran.
Boris Varga. Serbian political scientist and journalist.
Članci objavljeni u rubrici “Stavovi” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
