Kada je lisica satjerana u ćošak, tada postaje najopasnija. Nedavni sukob između Irana, Sjedinjenih Američkih Država i Izraela možda je okončan nejakim primirjem, no malo posmatrača vjeruje da će Teheran odustati od svojih dugoročnih strateških ambicija. Istorija sugeriše suprotno: kada direktni putevi uticaja postanu ograničeni, Iran se prilagođava, tražeći alternativne prostore na kojima može sačuvati i proširiti svoje prisustvo.
Zapadni Balkan predstavlja jednu od rijetkih preostalih regija gdje Iran i dalje ima mogućnosti za dugoročni angažman. Za razliku od Bliskog Istoka, gdje su iranske aktivnosti podložne intenzivnom nadzoru i vojnom pritisku, Balkan nudi popustljivije okruženje za operacije uticaja slabe vidljivosti. Umjesto otvorenog političkog miješanja, Teheran se tradicionalno oslanja na ono što mnogi analitičari opisuju kao pristup „strateškog strpljenja” – postepeno kultivisanje vjerskih, obrazovnih, kulturnih i društvenih mreža sposobnih za generisanje uticaja tokom vremena.
Ovaj obrazac je posebno relevantan u Albaniji, na Kosovu i u Crnoj Gori. Albanija je već iskusila direktne iranske sajber operacije, koje su pokazale spremnost Teherana da eskalira kada okolnosti to zahtijevaju. Međutim, na drugim mjestima u regiji pristup Irana se čini suptilnijim. Istraživanja i terenski intervjui ukazuju na postojanje mreža obrazovnih institucija, klerikalnih veza i vanjski podržanih struktura zajednice koje zaslužuju veću pažnju i od strane donosilaca političkih odluka i od strane stručnjaka za bezbjednost.
U Crnoj Gori, sjeveroistočne opštine Plav, Rožaje i Gusinje zauzimaju strateški značajan položaj zbog blizine Kosovu, Albaniji i regiji Sandžak. Prema riječima lokalnih sagovornika, ova područja su svjedočila razvoju vjerske i obrazovne infrastrukture povezane sa širim transnacionalnim mrežama. Ne brine ideja da ove aktivnosti predstavljaju neposredno političko miješanje, već da mogu doprinijeti postepenom nastanku netransparentnih struktura koje djeluju izvan efikasnog institucionalnog nadzora.
Stoga je primarni izazov neodstatak svijesti o tome. Rasprave o stranom malignom uticaju na Zapadnom Balkanu pretežno su pod dominacijom Rusije i, sve više, Kine. Iran se rijetko pojavljuje u regionalnim bezbjednosnim debatama uprkos dokazima koji ukazuju na to da nastavlja da sprovodi dugoročne strategije izgradnje uticaja u cijeloj regiji. Taj nedostatk pažnje stvara ranjivosti koje mogu postati vidljive tek kada se mreže već ukorijene.
Iz tog razloga, ovo pitanje zaslužuje daleko veću pažnju međunarodne zajednice think-tankova, obavještajnih službi, donosilaca političkih odluka i stručnjaka za jačanje demokratske otpornosti. Potrebno je više istraživanja kako bi se razumio obim aktivnosti povezanih s Iranom, priroda transnacionalnih klerikalnih i obrazovnih mreža i njihove potencijalne implikacije na upravljanje, transparentnost i društvenu koheziju. Podjednako važna je i jača regionalna saradnja među državama Zapadnog Balkana kako bi se pratili finansijski tokovi, razmjenjivali obavještajni podaci i kako bi legitimne vjerske i obrazovne aktivnosti ostale transparentne i odgovorne.
Cilj nije stigmatizovati zajednice ili preuveličavati prijetnje. Naprotiv, cilj je prepoznati da operacije uticaja u dvadeset prvom vijeku rijetko počinju otvorenom političkom intervencijom. Često počinju strpljivim, postepenim i naizgled benignim angažmanom koji tek godinama kasnije otkriva svoj strateški značaj. Zapadni Balkan ne bi trebalo da čeka do te tačke prije nego što postavi teška pitanja o obimu i ciljevima iranskih aktivnosti u regiji.
Danilo Kalezic. Montenegrin political scientist
Članci objavljeni u rubrici “Stavovi” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
