Berlinski proces u eri Trumpova povratka – Balša Božović

Slika 1: Šest država Zapadnog Balkana

Kontekst

Srbija je od 2011. ubrzala usvajanje dokumenata i politika kojima oblikuje svoj regionalni pristup. Projekt “Srpski svet”, koji podsjeća na ruski “Russkiy Mir”, oživljava srpsko pitanje na Zapadnom Balkanu tvrdnjom da svi Srbi u regiji, bez obzira gdje žive, trebaju biti ujedinjeni pod jedinstvenim političkim kišobranom. Konačni cilj je stvoriti povoljne međunarodne uvjete koji bi Srbiji mogli omogućiti da prekroji svoje granice.

2011: Usvajanje Strategije o dijaspori i Srbima u regionu

• Srbija usvojila Strategiju očuvanja i jačanja odnosa s dijasporom i Srbima u regiji, u kojoj je istaknut cilj “očuvanja i jačanja srpskog identiteta” među Srbima u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Široko tumačena kao “Memorandum II”, ova strategija ažurira ranije nacionalne strategije.

2013: Uvođenje pojma “srpski svet”

• Pojam “srpski svet” ušao je u javni diskurs kao rebrendiranje ranijih koncepata teritorijalnog ujedinjenja Srba, po uzoru na ruski “Russkiy Mir”. Ova inicijativa uključuje i političku i kulturnu dimenziju kako bi se proširio srpski utjecaj.

2019: Usvajanje Povelje o srpskom kulturnom prostoru

• Povelju o srpskom kulturnom prostoru potpisali ministri kulture Srbije i Republike Srpske, afirmirajući “kulturnu koheziju” među Srbima u regiji. Ovaj potez je ojačao strateški cilj ujedinjenja svih Srba unutar zajedničkog kulturnog okvira.

2020: Usvajanje Strategije nacionalne sigurnosti Srbije

• Srbijanska Strategija nacionalne sigurnosti kao prioritet stavila je očuvanje Republike Srpske kao ključni cilj vanjske politike, dodatno naglašavajući predanost Srbije održavanju utjecaja među Srbima u regiji.

2022: Veza s ruskom invazijom na Ukrajinu

• Ruska agresija na Ukrajinu naglasila je sličnosti u retorici i taktici između ruskih i srpskih narativa o teritorijalnim aspiracijama. Koncept “srpskog sveta” ojačao je veze Srbije s ruskim utjecajem, a Srbija je jedina europska zemlja koja nije uvela sankcije Rusiji.

2024: Deklaracija Svesrpskog sabora

• Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda usvojena je 8. lipnja 2024. godine na Svesrpskom saboru u Beogradu. Ovaj dokument sadrži 49 tačaka koje pokrivaju različite aspekte nacionalnog, kulturnog i političkog života srpskog naroda.

Berlinski proces: pozadina i retrospektiva

Berlinski proces pokrenut je 2014. godine kao inicijativa tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel, u vrijeme kada su europske integracije Zapadnog Balkana bile u zastoju, a potpora proširenju EU-a jenjavala unutar same Unije. Proces je imao za cilj jačanje regionalne suradnje, jačanje gospodarske stabilnosti i usklađivanje Zapadnog Balkana s europskim standardima, čime bi se u konačnici stvorili uvjeti koji vode ka punom članstvu u EU.

Međutim, geopolitička dimenzija, koja se često zanemaruje, baca svjetlo na političku pozadinu Berlinskog procesa — on je pokrenut kao odgovor na rusko pripajanje Krima.

Merkel, kao arhitektica Berlinskog procesa, zamislila ga je kao alat za poticanje jačih veza među državama Zapadnog Balkana kroz zajedničke projekte u infrastrukturi, obrazovanju, zapošljavanju i pomirenju. Ti su elementi smatrani ključnima za postizanje trajne stabilnosti u regiji. Osim toga, proces je služio kao geopolitički tampon, štiteći Zapadni Balkan od vanjskih utjecaja, posebice Rusije, čija je teritorijalna agresija na Ukrajinu destabilizirala europsku sigurnost.

Berlinski proces stavio je naglasak na konkretne projekte i dogovore, poput međusobnog priznavanja osobnih iskaznica, sveučilišnih diploma i stručnih kvalifikacija, uz infrastrukturu, energetiku i digitalnu povezanost. Također je ukinuo troškove roaminga, postupno rušeći prepreke i izgrađujući jedinstveno regionalno tržište od 18 milijuna ljudi. U biti, riječ je o integrativnoj inicijativi čiji je cilj ubrzanim ulaganjima uskladiti Zapadni Balkan s Europskom unijom.

Stoga je Berlinski proces osmišljen kako bi integrirao Zapadni Balkan bez jamstva članstva u EU i uskladio vanjsku i sigurnosnu politiku regije s onima EU. Njegov intenzitet i sveobuhvatan opseg nadilaze kapacitete paralelnih inicijativa koje promoviraju drugi vanjski akteri.

Kroz Berlinski proces, zemlje Zapadnog Balkana imale su priliku tijekom proteklog desetljeća postupno napredovati prema europskoj perspektivi. To je poslužilo kao poticaj za usvajanje reformi ključnih za integraciju u EU. Iako Berlinski proces nije jamčio članstvo u EU zbog unutarnjih nesuglasica u vezi s proširenjem, uspješno je poticao regionalnu suradnju i olakšavao provedbu ključnih inicijativa koja regiju približava europskim vrijednostima i standardima. Međutim, od samog početka sumnje u namjeru EU-a da kroz ovu inicijativu postigne značajne pomake bile su potaknute relativno ograničenim proračunom za ulaganja dodijeljenim Zapadnom Balkanu.

Ključni događaji u Berlinskom procesu

• 2014: Pokretanje Berlinskog procesa kao platforme za promicanje suradnje i integracije Zapadnog Balkana u Europsku uniju. Pokrenuti su ključni projekti u infrastrukturi i energetici kao stupovi regionalnog razvoja.

• 2015: Na summitu u Beču regionalni čelnici potpisali su sporazume kojima se podržavaju projekti usmjereni na poboljšanje povezanosti i jačanje gospodarske stabilnosti. Predstavljena je i inicijativa za osnivanje Regionalnog ureda za suradnju mladih (RYCO).

• 2016: Na Pariškom summitu, Berlinski proces dobio je dodatni zamah kroz inicijative za ekološke projekte i napredak u obrazovnim programima. Središnje teme postali su sporazumi o profesionalnoj suradnji i mobilnosti mladih.

• 2017: Summit u Trstu pokrenuo je niz infrastrukturnih projekata, uključujući one u prometnom sektoru, uz sporazume o energetskoj povezanosti. Predstavljena je i ideja zajedničkog regionalnog tržišta.

• 2018: Londonski summit istaknuo je vladavinu prava i napore u borbi protiv korupcije kao ključne preduvjete za regionalnu stabilnost i gospodarsku suradnju.

• 2020: Na summitu u Sofiji usvojen je Akcijski plan za uspostavu zajedničkog regionalnog tržišta, uključujući slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala.

• 2021: Ukinute su naknade za roaming među zemljama zapadnog Balkana, što je postalo jedno od najvidljivijih postignuća Berlinskog procesa, olakšavajući komunikaciju i poslovanje u cijeloj regiji.

• 2024: Berlinski summit obilježio je desetu godišnjicu procesa. Europska unija dodijelila je milijardu eura pomoći za energetski sektor Zapadnog Balkana, čime je Berlinski proces postao pokretač zelene tranzicije i održivog razvoja u regiji.

Širi kontekst integracije Zapadnog Balkana

Bitan aspekt razumijevanja integracijskog procesa Zapadnog Balkana jest prihvatanje činjenice da samo praćenje mape puta i ispunjavanje poglavlja nije dovoljno. Potreban rad daleko nadilazi tehničke detalje, zahtijevajući demokratizaciju i tranziciju najveće države u regiji, Srbije, njeno udaljavanje od ruskog utjecaja i prihvaćanje vrijednosti Zapadne civilizacije i Europske unije.

Jedan od najznačajnijih ciljeva Berlinskog procesa u tom pogledu je poticanje pomirbe i utvrđivanje istine o žrtvama ratova 1990-ih. To uključuje procesuiranje ratnih zločina i počinitelja, uz druge mehanizme tranzicijske pravde koji su posebno ključni za poslijeratni prostor bivše Jugoslavije. Srbija, koja posebno zaostaje u suočavanju sa svojom prošlošću, igra ključnu ulogu u ovom procesu.

U tom smislu, Berlinski proces usklađuje se s presudama i radom Haaškog suda za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, jačajući odgovornost i pravdu kao temelj mira i regionalne stabilnosti.

Izazovi s kojima se suočava Berlinski proces

Od svog početka, Berlinski proces je djelovao u sjeni tekućih sigurnosnih izazova i vanjskih utjecaja, posebno iz Rusije. Na primjer: 2016., pokušaj državnog udara u Crnoj Gori, koji su orkestrirali ruski obavještajci u suradnji s elementima srpskih sigurnosnih službi. Zatim, 2017. godine pokušaj puča u makedonskom parlamentu (Sobranie), u koji su bili uključeni ruski obavještajci i agenti sa srpskim putovnicama.

U oba slučaja, ruske su se operacije oslanjale ili na aktivnu potporu ili na pasivno promatranje srpskih sigurnosnih struktura. Štoviše, srpski se režim često oslanjao na te ruske aktivnosti, osobito kada su bile usklađene s ciljevima politike “srpskog sveta”, koja je politički vezala susjedne zemlje uz Srbiju, a udaljavala ih od europskih integracija, odnosno od Berlinskog procesa.

Vučićeva strategija obmane SAD-a i EU

Usred niza kriza koje su pogodile Europsku uniju – od ruske aneksije Krima do izborne pobjede Donalda Trumpa 2016. godine, migrantske krize i pandemije COVID-19 – Srbija je aktivno potkopavala napore regionalnog pomirenja koje podupire Berlinski proces. Također je koristio dijalog između Beograda i Prištine kao sredstvo za slabljenje položaja EU-a na zapadnom Balkanu, što je pogodovalo Rusiji dok se pripremala za rat protiv Ukrajine. Podsjetimo, Vučić je 2012. osigurao potporu zapadnih vlada (SAD-a i Njemačke) za formiranje vlade u Srbiji obećanjem da će riješiti pitanje Kosova i normalizirati odnose Beograda i Prištine.

Proces normalizacije u početku se činio obećavajućim pod Vučićevom vlašću kada je EU ujedinjena. Tijekom tog razdoblja, dok je EU – posebice Angela Merkel i Njemačka – zatvarala oči pred demokratskim nazadovanjem i pitanjima ljudskih prava u Srbiji, Vučić je učvrstio svoju apsolutnu moć na svim razinama vlasti. Kasnije je zaustavio proces kada su ga ohrabrili unutarnji izazovi EU-a. Vučićeve namjere po pitanju Kosova nikada nisu bile iskrene; on je samo nastojao iskoristiti EU fondove i investicije kako bi ojačao svoj autokratski stisak na vlast, što mu je omogućilo da ucjenjuje samu instituciju koja ga financira.

Rusija je bila i ostala zadovoljna vanjskom politikom Srbije koja remeti sigurnosni i vanjskopolitički okvir Europe. Ova dinamika omogućila je Vučiću da vlada bez značajne opozicije, a da pritom blisko surađuje s Vladimirom Putinom. Istodobno se pozicionirao kao jedini pregovarač s EU-om i SAD-om, dok je jačao veze s Rusijom i Kinom.

Tijekom mandata Merkel, Vučić je uživao političku i financijsku potporu, nametnuvši se kao jedan od njezinih “dobrih momaka” uz albanskog premijera Ramu, makedonskog premijera Gruevskog i mađarskog premijera Orbána. Zajedno su surađivali na suzbijanju priljeva migranata u EU. Vučić je u tom razdoblju dobio povjerenje i EU i Rusije. Međutim, uz potporu Merkel, “stabilokracija” je zamijenila demokraciju kao dominantni model upravljanja na Zapadnom Balkanu, čineći Berlinski proces manje učinkovitim.

Pokušaj potkopavanja Berlinskog procesa

Godine 2016. Donald Trump neočekivano je osvojio mjesto predsjednika SAD-a. Antiglobalisti i krajnje desničarske frakcije diljem Europe pronašli su zajednički jezik s Trumpovom korumpiranom administracijom, koja je bila naklonjena balkanskim autokratima i tražila brza rješenja u svoju korist, posebice u vezi s dijalogom između Kosova i Srbije.

Trump je ciljao na ubrzanu rezoluciju kako bi pokazao svoja vanjskopolitička postignuća prije izbora 2020. Prepoznajući Trumpovu hitnost, Vučić je predložio podjelu Kosova. Richard Grenell, posebni američki izaslanik za Europu, podržao je ovu ideju, zbog čega je Kosovo nevoljko ušlo u pregovore. Prijedlog je predviđao razmjenu triju općina na sjeveru Kosova za Preševsku dolinu, čime bi se zapravo prekrojile granice u Europi.

EU, predvođena Merkel, oštro se usprotivila ovom opasnom presedanu, svjesna njegovih implikacija na druge dijelove Zapadnog Balkana i šire. Ponovno iscrtavanje granica duž etničkih linija legitimiziralo bi slične akcije drugdje, unaprjeđujući Vučićevu nacionalističku viziju “srpskog sveta”, usklađenu s Putinovim “Russkim mirom”, koja se tada odvijala u Ukrajini. Takve bi radnje utrle put drugim teritorijalnim promjenama na globalnoj razini, poput Putinove aneksije Abhazije, Južne Osetije i Krima.

Ovo usklađivanje između “Srpskog sveta” i “Ruskog Mira” naglašava njihove zajedničke ciljeve: destabiliziranje međunarodnog poretka kako bi se opravdale ekspanzionističke ambicije. Čvrsto protivljenje Njemačke i EU-a na kraju su naveli Trumpovu administraciju da javno zaniječe bilo kakvo ozbiljno razmatranje podjele Kosova.

Kada je Trump izgubio izbore 2020, Vučić je na to gledao kao na gubitak bitke, a ne rata. Oprezno je odgodio svoje planove, oslanjajući se na Grenellova uvjeravanja o Trumpovoj kandidaturi za reizbor 2024. Vučićeva strategija uspjela je opstati u globalnoj klimi stalnih kriza, a kako bi održao vlast koristio se kampanjama dezinformiranja i uspostavljanjem državne kontrole nad radom medija.

Tijekom Trumpova prvog mandata, Srbija je aktivno radila na potkopavanju Berlinskog procesa, povezujući svoje interese s autoritarnim režimom u Moskvi. Udaljavanje Srbije i Zapadnog Balkana od Berlinskog procesa znači njihovo udaljavanje od EU, posebno Crne Gore i Bosne i Hercegovine, koje sve više potpadaju pod zloćudni utjecaj “srpskog sveta”.

Otvorena balkanska inicijativa (Mini Schengen) alternativa Berlinskom procesu

Prekretnica 2019. godine

Godina 2019. obilježila je razdoblje stagnacije u proširenju EU i zamora od europskih integracija. Zapadni Balkan je zabilježio mali napredak, a Berlinski proces počeo je gubiti zamah zbog unutarnjih izazova EU-a. U međuvremenu, Rusija se pripremala za invaziju na Ukrajinu, stvarajući turbulentno regionalno okruženje.

Inicijativa Mini Schengen pojavila se u posebno pogodnom trenutku za Rusiju, usklađujući se s njezinom strategijom širenja kriza diljem Europe. Dok je Berlinski proces pružio politički artikuliran okvir, iako s ograničenjima, Zapadni Balkan svjedočio je oživljavanju ekspanzionističkih politika poput ruske aneksije Krima 2014. i drugih njenih aktivnosti, kao što su okupacija Južne Osetije i Abhazije i držanje Moldavije i Gruzije.

U Rusiji je država provodila društvenu “fašizaciju” putem medijskih monopola i zlouporabe državnih aparata, iskrivljujući stvarnost unutar zemlje dok je poticala imperijalističke ambicije ukorijenjene u ruskom pravoslavlju. Ovaj pristup odjeknuo je na Zapadnom Balkanu, gdje su poraženi nacionalistički elementi iz 1990-ih, često potpomognuti ruskom vanjskom politikom, počeli oživljavati ekspanzionističke i mini-imperijalističke težnje.

Srbija, najveća država u regiji, kojom upravljaju isti politički akteri iz 1990-ih, tražila je nacionalno jedinstvo kako bi potakla nacionalizam s teritorijalnim ambicijama usmjerenim na Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i Crnu Goru (nazvanu “Mala Ukrajina”). Te su ambicije kulminirale u zloglasnom Non-paperu iza kojeg je navodno stajala Srbija, a prešutno Hrvatska i Albanija. U dokumentu se predlaže podjela Bosne i Hercegovine na tri dijela — Republiku Srpsku, hrvatsku Hercegovinu i područje u kojem dominiraju Bošnjaci. Također, papir je predviđao povratak Crne Gore pod utjecaj Srbije i spajanje Kosova s ​​Albanijom u “Veliku Albaniju”.

Ovo političko držanje bilo je popraćeno inicijativom Mini Schengen, pokrenutom 2019. i u narednim godinama preimenovanom u Otvoreni Balkan, koji je služio kao lakmus test za toleranciju Zapada spram teritorijalnih promjena u regiji.

Prekretnice u inicijativi Otvoreni Balkan

2019. Pokretanje Inicijative

U listopadu 2019. inicijativu — tada poznatu kao Mini Schengen — pokrenuli su u Novom Sadu predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, albanski premijer Edi Rama i premijer Sjeverne Makedonije Zoran Zaev. Njegov cilj bio je uspostaviti slobodno kretanje ljudi, robe, usluga i kapitala među državama članicama, jačajući regionalnu gospodarsku integraciju i olakšavajući komunikaciju i trgovinu.

2020. Pripreme za dogovore

Tijekom 2020. godine, tri zemlje osnivačice radile su na sporazumima za pojednostavljenje putovanja, trgovine i gospodarskih veza. Međutim, inicijativa se suočila s kritikama zbog nedostatka jasne međunarodne potpore, a Bosna i Hercegovina, Kosovo i Crna Gora izrazili su skepticizam i odbili sudjelovati.

2021. Rebranding i početni dogovori

Inicijativa je preimenovana u Open Balkan kako bi se naglasio njen regionalni karakter i ambicija za jedinstvenim tržištem. U rujnu su potpisani prvi sporazumi, uključujući uzajamno priznavanje radnih dozvola, koji građanima omogućuju rad u zemljama članicama bez birokratskih prepreka. Pojednostavljeni su granični prijelazi, dopušteno je putovanje samo s osobnim iskaznicama, a usvojene su i zajedničke mjere za hitne slučajeve.

2022. Proširenje i daljnji ugovori

Na Ohridskom summitu čelnici su potpisali dodatne sporazume koji se odnose na poljoprivredu, energiju i civilnu zaštitu. Dogovoreni su i planovi razvoja digitalne infrastrukture i usklađivanja fitosanitarnih standarda radi olakšavanja trgovine. Promatrači, uključujući crnogorskog premijera Dritana Abazovića i bivšeg predsjedatelja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Zorana Tegeltiju, prisustvovali su summitu, što je potaknulo nagađanja o proširenju inicijative.

2023. Uvjetna potpora SAD-a

SAD je ponudio uvjetnu potporu Otvorenom Balkanu, naglašavajući usklađivanje s obvezama EU i inkluzivnost za sve zemlje Zapadnog Balkana. Iako je EU oprezno pozdravila inicijativu, naglasila je pridržavanje europskih standarda i jednakost među regionalnim državama. Unatoč tim odobrenjima, Bosna, Kosovo i Crna Gora bili su neodlučni, navodeći zabrinutost zbog političkih motiva i potencijalnih hegemonističkih ambicija.

2024. napredak i budući planovi

Na posljednjem summitu srbijanski predsjednik Vučić obećao je izuzeće članica Otvorenog Balkana od srbijanskih zabrana izvoza određene robe, poticanje gospodarske suradnje i jačanje zajedničkog tržišta. Nastavljaju se napori da se privuku druge regionalne zemlje, a čelnici naglašavaju jačanje suradnje.

Otvoreni Balkan u kontekstu regionalne i globalne politike

Pojava Otvorenog Balkana ima značajne geopolitičke implikacije. Iako je zamišljen kao projekt regionalne integracije, izazvao je zabrinutost da bi, pod krinkom gospodarske suradnje, mogao poslužiti kao sredstvo za ostvarenje nacionalističke ambicije Srbije. Kritičari tvrde da bi Otvoreni Balkan mogao potkopati Berlinski proces njegovanjem paralelne strukture, usklađene sa srbijanskim narativom “srpskog sveta” i ruskom geopolitičkom strategijom.

Zaobilazeći šire okvire EU-a, Otvoreni Balkan bi mogao destabilizirati regiju, omogućiti zloćudne vanjske utjecaje i oživjeti ekspanzionističke težnje. Inicijativa stoga mora uspostaviti delikatnu ravnotežu između poticanja istinske regionalne suradnje i izbjegavanja zamki političke manipulacije i politika isključivanja.

Razlika između Berlinskog procesa i Otvorenog Balkana

Berlinski proces i Otvoreni Balkan bitno se razlikuju po vrsti sporazuma koje promoviraju i metodama njihove provedbe. Otvoreni Balkan se oslanja na bilateralne i trilateralne sporazume, od kojih su neki ratificirani samo u Srbiji, dok Albanija i Sjeverna Makedonija tek trebaju usvojiti sve predložene sporazume. Nasuprot tome, Berlinski proces zagovara sporazume koje su jedinstveno usvojile sve zemlje potpisnice, potičući jedinstveni pristup i izgradnju većeg povjerenja među sudionicima. Ti sporazumi uključuju priznavanje osobnih iskaznica, diploma i stručnih kvalifikacija, te suradnju u prometu, ekologiji i digitalizaciji.

Jedan od aspekata definiranja Berlinskog procesa je njegova predanost pomirenju i tranzicijskoj pravdi. Aktivno podupire projekte i aktivnosti usmjerene na otkrivanje činjenica o žrtvama, procesuiranje ratnih zločina i provedbu mehanizama tranzicijske pravde. Takvih tema nema na Otvorenom Balkanu, koji je fokusiran isključivo na ekonomske interese svojih članica. Ukratko, Berlinski proces ima za cilj povezati zapadni Balkan s EU-om promicanjem suradnje kroz europske vrijednosti i rješavanjem povijesnih sukoba. Nasuprot tome, Otvoreni Balkan daje prioritet ekonomskim koristima i trgovinskim odnosima između nekoliko regionalnih zemalja, isključujući neke države Zapadnog Balkana i zanemarujući važnost pomirenja i suočavanja s prošlošću.

Otvoreni Balkan također odražava dominaciju Srbije u regiji i služi kao kanal ruske vanjske politike, udaljavajući države Zapadnog Balkana od pristupanja EU.

Rat u Europi

Od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. populistički političari na Balkanu i u Europi očekivali su brzu rusku pobjedu. Lideri poput Vučića i Dodika bili su među prvima koji su dijelili ta očekivanja, a Moskva ih je uvjeravala da će Putinova “specijalna operacija” trajati samo nekoliko dana. Srpski režim je šutio tijekom prvog tjedna invazije. Važno je napomenuti da su slična očekivanja imali i mnogi europski čelnici. Međutim, Ukrajina se pod predsjednikom Zelenskim odbila predati. Postavljanjem odlučne obrane, Zelensky je razbio Putinov koncept “blitzkriega” i spasio svoju zemlju čistom otpornošću.

Politika suprotstavljanja ruskoj agresiji nije prevladala inicijativom europskih političkih establišmenta. Umjesto toga, europsko javno mnijenje tjeralo je vlade da podrže Ukrajinu. Ova solidarnost, potaknuta posljedičnom popularnošću, osigurala je nepokolebljivu potporu najkritičnijeg saveznika Zapadnog svijeta – javno mnijenje.

Otpor Ukrajine poremetio je planove proruskih političara na Balkanu. Ponašanje autokratskih vođa poput Vučića i Dodika, Srpske pravoslavne crkve (ključnog saveznika Ruske pravoslavne crkve izvan Rusije) i mađarskog Orbana sugerira da su očekivali brzi poraz Ukrajine. Pripreme za nove krize u Europi, posebice na Zapadnom Balkanu, trebale su uslijediti nakon brze pobjede Rusije.

Očekivani brzi poraz Ukrajine bio je dio većeg plana za utvrđivanje ruske dominacije i slabljenje Zapada. To bi ohrabrilo srpski režim da slijedi svoje mini-imperijalističke ambicije na Zapadnom Balkanu. Plan je predviđao raspad Bosne i Hercegovine, jednostrano proglašenje neovisnosti Republike Srpske i ulazak srpskih snaga na sjeverno Kosovo. Nakon toga bi uslijedila potpuna integracija Crne Gore u “srpski svet” i rješavanje srpskog “nacionalnog pitanja”, ukorijenjenog u Miloševićevim razornim kampanjama 1990-ih.

Takav bi razvoj događaja ubrzao eroziju kredibiliteta Bidenove administracije i otvorio put za Trumpov povratak u Bijelu kuću. Richard Grenell je i nakon Bidenova izbora održavao bliske veze sa srbijanskim režimom koji je financirao njegove aktivnosti. Grenell je ostao ključni kontakt za Vučića, koji je računao na Trumpov povratak na vlast. Ovo usklađivanje s Trumpovim političkim preporodom također je bilo središnje mjesto u široj strategiji Rusije. Iako im se interesi razilaze, Srbija i Rusija su prepoznale vrijednost destabiliziranja Zapada kroz Trumpov potencijalni reizbor.

Budućnost Zapada u eri Trumpovog povratka

Neočekivana otpornost Ukrajine osujetila je te planove. Međutim, Vučić i Orbán sada se nadaju ruskoj pobjedi kroz novu američku administraciju na čelu s Trumpom, za koju vjeruju da bi “okončala rat”. Takav ishod, očuvanje ruskih dobitaka u Ukrajini, označio bi de facto pobjedu Putina.

Takozvana mreža “Trump International”, ideološki i strateški povezana s Rusijom, na demokratska postignuća Zapada gleda kao na protivnike. Slično kao i Hitlerov prijezir prema Weimarskom ustavu, ova mreža nastoji iskoristiti slobode i slabosti demokracije kako bi je uništila iznutra. Ciljevi Putina i Vučića uključuju postavljanje političara i elite na Zapadu koji se slažu s krajnje desničarskim ideologijama u Europi, uključujući ličnosti poput Orbána, Le Pen i Fica.

Za Vučića je Europska unija samo nužno zlo. On koristi fondove EU i gospodarski rast dok naoružava Srbiju i čeka povoljne međunarodne okolnosti da unaprijedi svoj proruski projekt “Srpski svet”. Na taj način europski porezni obveznici neizravno financiraju autokratski režim u Srbiji koji aktivno potkopava sigurnost i vanjsku politiku Europe.

U međuvremenu, Vučić nastavlja obmanjivati ​​Zapadne političare, govoreći im ono što žele čuti dok čekaju Trumpovu potencijalnu pobjedu, koja bi mu mogla osigurati strateški otvor za njegovu prorusku agendu na Zapadnom Balkanu. Poput Putina i Orbána, Vučić ne teži izravnom sukobu sa Zapadom – naprotiv, želi ga preoblikovati po svom ukusu.

Trumpov povratak u Bijelu kuću, ako se dogodi, duboko bi promijenio globalnu dinamiku. Europa, Ukrajina, Zapadni Balkan, Gruzija, Moldavija, Tajvan, Južna Koreja, Japan i NATO suočavaju se s izazovima bez presedana i neizvjesnom budućnošću.

Europska unija i Zapadni Balkan u Trumpovo doba

Nakon dubokih promjena u Sjedinjenim Državama, Trumpov sljedeći fokus je na njegovom odnosu s Europskom unijom. Trumpov je dugoročni cilj učiniti EU politički nekoherentnom, pretvarajući je u ekonomsko oruđe podređeno odnosima njegova režima s Istokom. Signali su alarmantni: usklađenost je u potražnji. Trumpov režim podržavat će samo kandidate u državama članicama EU koji su povezani s njegovom “Trump Internationalom”. Likovi poput Vučića, Orbána, Fica, Wildersa, Le Pen i njemačke AfD (Alternativa za Njemačku) oblikuju Europu prema Trumpovoj slici. Njihov je zadatak jasan – demontirati demokraciju i stvoriti ozračje nesigurnosti putem dezinformacija, omogućiti upravljanje putem straha dok učvršćuju dugoročnu moć i mijenjaju društvene vrijednosti.

Zauzvrat, autokrati i diktatori dobivaju potporu, čineći Zapadni Balkan još više podijeljenim i stalno izloženim riziku od sukoba.

Međutim, jedinstvo Europe u podršci Ukrajini daje nadu. Unatoč naporima Srbije, Mađarske i Slovačke da potkopaju obranu Ukrajine od Rusije, EU je pronašao snagu u zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici da se suprotstavi Trumpovim obećanjima iz kampanje. Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock naglašava da njemački odgovor na Trumpovo “Amerika na prvom mjestu” neće biti “Njemačka na prvom mjestu”, već “Ujedinjena i snažna Europa na prvom mjestu”.

Potencijalni budući njemački kancelar Friedrich Merz iz CDU-a objavio je strogi ultimatum za Putina: “Rusija ima 24 sata da se povuče iz Ukrajine ili će Njemačka ukinuti sva ograničenja njemačkog dalekometnog oružja za Ukrajinu”. Poljski predsjednik Andrzej Duda jasno je dao do znanja Trumpu da Poljska stoji ujedinjena u obrani Europe od Rusije i da bi svako kolebanje smatrala izdajom. Boris Johnson, bivši Trumpov pristaša, inzistira na tome da Ujedinjeno Kraljevstvo ostaje nepokolebljivo pri svom stavu da Rusija mora biti poražena u Ukrajini. Francuski predsjednik Emmanuel Macron naglašava važnost obrane europskih interesa pred bilo kakvim promjenama u vanjskoj politici SAD-a pod Trumpom.

Dok je ovo jedinstveno stajalište neočekivani razvoj za mnoge autokrate unutar Trumpove internacionale u Europi, Vučić i Orbán i dalje su odlučni poremetiti europsko jedinstvo. Oni nastavljaju nagrizati ugled EU, tvrdeći da su se okolnosti promijenile i da se EU mora prilagoditi. To je upravo narativ koji Putin želi pojačati.

Berlinski proces i Zapadni Balkan

Berlinski proces više ne uživa većinsku potporu u Srbiji, najvećoj zemlji u regiji. Ipak, čak i u svom nepotpunom obliku, Berlinski proces ostaje primarna linija obrane Zapadnog Balkana od ruske vanjske politike. Proces je doduše slab i manjkav, ali je jedini dostupan okvir za koji se regija može uhvatiti.

Bez Zapadnog Balkana ne može biti ujedinjene Europe. Bez Moldavije, Gruzije i Ukrajine ne može biti sigurne Europe. Unatoč brojnim nesuglasicama i ranjivostima, EU je jedini jamac očuvanja vrijednosti potrebnih za otpor imperijalističkim ambicijama Rusije i drugih koji tek trebaju otkriti svoje stajalište.

Iako se Europa može osjećati izolirano, ona još uvijek ima kapacitet obraniti svoje principe i ostati najprosperitetnija regija svijeta.

_______________________________________

“Non-paper” kontroverza

U travnju 2021. slovenski su mediji izvijestili o navodnom “non-paperu” koji se pripisuje tadašnjem slovenskom premijeru Janezu Janši. Prema tim izvješćima, u dokumentu su navedeni prijedlozi za ponovno iscrtavanje granica na Zapadnom Balkanu, uključujući podjelu Bosne i Hercegovine, pripajanje Republike Srpske Srbiji i ujedinjenje Kosova s ​​Albanijom.

Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra