Crna Gora će 21. svibnja proslaviti dvadeset godina neovisnosti. Bit će zastava, govora i koncert Rickyja Martina. Da, nacionalistički dekor će dominirati, ali bit će tu i dašak građanskog ponosa koji je prirodan za zemlju koja je provela dva kaotična desetljeća gradeći institucije, pristupajući NATO-u i postajući potencijalna najnovija članica EU. Bit će to, po većini mjerila, uobičajena obljetnica za tek još jednu suverenu državu.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić brzo je osigurao da takva ne ostane.
Vučić je odbio poziv da prisustvuje. Proslavu je nazvao komemoracijom odvajanja od Srbije. Rekao je da bi pljunuo u lice svom narodu ako bi otišao. Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova odgovorilo je s uzdržanošću zemlje koja je sve to čula tisuću puta prije: Crna Gora je obnovila svoju neovisnost, nikada nije bila dio Srbije i, u gesti koja je bila iznenađujuće velikodušna, završila je svoju izjavu srpsko-crnogorskim nacionalnim pozdravima: da je vječna Crna Gora i živjela Srbija.
Nakon toga je Ministarstvo vanjskih poslova Srbije uskočilo u obranu Vučića, samo da bi pojasnilo da su njegovi komentari „osobni“. Zatim je Vučić ponovno odgovorio u autorskom članku u Borbi – crnogorskom glasilu koje je dio velikog ekosustava medija povezanih sa srpskom vladom – ovoga puta, tišim tonom i toplijim stilom.
Ono što ovu epizodu čini razotkrivajućom nije diplomatska prepirka, koja je prilično rutinska prema regionalnim standardima. Zanimljivija je struktura Vučićeve argumentacije – i ono što nam ona govori o tome gdje se srpska politička kultura zapravo nalazi, dvadeset godina nakon odvajanja koje još uvijek ne može procesuirati.
Ako pažljivo slušamo Vučića, možemo čuti dva različita registra koja djeluju istovremeno. Prvi je realističan i legitiman: Srbija je izgubila pristup Jadranu, strateškoj imovini s istinskom geopolitičkom vrijednošću. Drugi registar, toksičan, je iskonski. Radi se o jednom narodu, jednoj duši, povijesnoj izdaji i post-Miloševićevim demokratskim elitama koje su – u ovom pripovijedanju – prelako dale Crnu Goru. A kada progovore njegovi suradnici i saveznici iz Srpske pravoslavne crkve, realistički argument odmah pada u drugi plan. Ono što ostaje jest pritužba prerušena u teologiju.
Etnička metafizika je motor srpskih zahtjeva prema Crnoj Gori. To je operativni sustav srpske nacionalističke politike. Međutim, slučaj Crne Gore razotkriva kontradikciju s neobičnom jasnoćom, jer neovisnost Crne Gore nije živi teritorijalni spor. Imamo utvrđenu pravnu činjenicu, potvrđenu od strane međunarodne zajednice, verificiranu referendumom i učvršćenu kroz dvadeset godina državne prakse, koja danas, usput rečeno, prema najnovijim istraživanjima uživa potporu više od 75 posto građana Crne Gore. Ne postoji uvjerljiv put prema njezinu poništenju, iako su posljedice za polarizirano crnogorsko društvo i dalje značajne.
Vučić nalikuje osobi koja ne može prihvatiti da je veza završila, koja reagira na svaku godišnjicu prekida objašnjavajući zašto se to nije trebalo dogoditi, koja prati društvene mreže bivšeg partnera i pronalazi povredu u svakoj proslavi. Toksičnost leži u odbijanju priznanja da je druga strana krenula dalje, izgradila život i zapravo ne organizira svoje postojanje oko patnje.
Crna Gora je krenula dalje. Proslava 21. svibnja je dokaz upravo toga. Srbija nije.
Srpsko društvo se čini ambivalentnijim po tom pitanju nego što sugerira Vučićeva retorika. Kada je crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo svoj odgovor na mreži X, dobilo je otprilike deset puta više pažnje od objave srbijanske vlade na istoj platformi. Građani Srbije, uključujući mnoge koji se ne bi opisali kao zagovornici Crne Gore, očito su smatrali službeni stav Srbije neugodnim. To sugerira da ogorčenost koju Vučić iskazuje svojim pristalicama nije univerzalno dijeljena čak ni unutar Srbije.
Paralelno s diplomatskom epizodom, gotovo filmski, odvijala se saga o Milošu Medenici – crnogorskome bjeguncu za kojeg se općenito vjeruje da djeluje sa srbijanskog teritorija, čiji su videozapisi u kojima proziva crnogorsku vladu postali sastavni dio informacijskog rata. U periodu od nekoliko dana uoči obljetnice neovisnosti, Medenica je objavio optužbe u kojima je pominjao visokopozicioniranog srpskog policijskog dužnosnika, kritizirajući pritom Vučića. Taj dužnosnik, navodno povezan sa slučajem ubojstva u organiziranom kriminalu, naknadno je uhićen.
Što god se mislilo o temeljnim činjenicama, epizoda je djelomično ilustrirala kako je odnos Srbije s Crnom Gorom funkcionirao u praksi: teritorij koji se koristi kao utočište, medijski ekosustav korišten kao oružje za destabilizaciju i politička klasa koja je domaćin tim operacijama dok javno oplakuje nelojalnost Crne Gore.
To je pravi problem Srbije i Crne Gore. Ne samo granični spor ili jezični spor, kako ga neki u Srbiji i Crnoj Gori žele predstaviti. U svojoj srži, to čak nije ni spor oko referenduma iz 2006. godine. Radi se o tome jesu li srbijanske intelektualne elite i šira javnost spremne prihvatiti načelo da susjedi nisu izgubljene provincije. Da suverenitet drugih zemalja nije čin neprijateljstva. Da slavljenje neovisnosti nije isto što i vrijeđanje zemlje s kojom ste nekoć dijelili federaciju.
Dvadeset godina je dug period. Dovoljno dug za izgradnju države, pridruživanje savezu, pregovore o poglavljima za članstvo u EU i održavanje više slobodnih izbora. Dovoljno dug, moglo bi se razumno nadati, da se prihvati ishod demokratskog glasovanja. Crna Gora nije napustila Srbiju. Napustila je uniju čiji je bila član, učinivši to kada je bila spremna, kroz proces koji je zadovoljio međunarodne standarde i izbjegavši krvoproliće toliko uobičajeno za takve procese na Balkanu. Mogli smo od toga napraviti primjer baršunastog razvoda usporedivog s češko-slovačkim. Međutim, nismo uspjeli – zbog dominacije toksične politike u Srbiji.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politolog
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
