Crna Gora će 21. maja proslaviti dvadeset godina nezavisnosti. Bit će zastava, govora i koncert Rikija Martina. Da, nacionalistički dekor će dominirati, ali postoji i dašak građanskog ponosa koji je prirodan za zemlju koja je provela dvije haotične decenije gradeći institucije, pridružujući se NATO-u i postajući potencijalno najnovija članica EU. Biće to, po većini mjerila, uobičajena proslava godišnjice za tek još jednu suverenu državu.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić brzo se pobrinuo da takva ne ostane.
Vučić je odbio njegov poziv da prisustvuje. Proslavu je nazvao komemoracijom odvajanja od Srbije. Rekao je da bi pljunuo u lice svom narodu ako bi otišao. Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova odgovorilo je sa karakterističnom rezignacijom zemlje koja je sve ovo čula hiljadu puta ranije: Crna Gora je obnovila svoju nezavisnost, nikada nije bila dio Srbije i završilo je svoju izjavu gestom koji je bio iznenađujuće velikodušan, crnogorskim i srpskim nacionalnim pozdravima: Da je vječna Crna Gora i Živjela Srbija.
Zatim je Ministarstvo vanjskih poslova Srbije uskočilo u odbranu Vučića, samo da bi pojasnilo da su njegovi komentari bili „lični“. Nakon toga je Vučić ponovo odgovorio u autorskom članku u Borbi – crnogorskom listu koji je dio velikog ekosistema medija povezanih sa srpskom vladom – tišim tonom i toplijim stilom.
Ono što ovu epizodu čini razotkrivajućom nije diplomatska prepirka, koja je prilično rutinska po regionalnim standardima. Zanimljivija je struktura Vučićevog argumenta – i ono što nam on govori o tome gdje se srpska politička kultura zapravo nalazi, dvadeset godina nakon odvajanja koje još uvijek ne može procesuirati.
Ako pažljivo slušamo Vučića, možemo čuti dva različita registra koja djeluju istovremeno. Prvi je realističan i legitiman: Srbija je izgubila pristup Jadranu, strateškoj imovini sa istinskom geopolitičkom vrijednošću. Drugi, toksičan registar, je iskonski. Radi se o jednom narodu, jednoj duši, historijskoj izdaji i post-Miloševićevim demokratskim elitama koje su – u ovom pripovijedanju – prelako dale Crnu Goru. A kada progovore njegovi saradnici i saveznici iz Srpske pravoslavne crkve, realistički argument odmah pada u drugi plan. Ono što ostaje je nezadovoljstvo prerušeno u teologiju.
Etnička metafizika je motor srpskih pretenzija prema Crnoj Gori. To je operativni sistem srpske nacionalističke politike. Ipak, slučaj Crne Gore otkriva kontradikciju s neuobičajenom jasnoćom, jer nezavisnost Crne Gore nije živi teritorijalni spor. Imamo utvrđenu pravnu činjenicu, koju je potvrdila međunarodna zajednica, ostvarenu kroz referendum i ratificiranu kroz dvadeset godina državne prakse, koja usput rečeno, prema najnovijim anketama, uživa podršku više od 75% građana Crne Gore. Ne postoji vjerodostojan put do poništenja odluke, iako posljedice po polarizirano crnogorsko društvo ostaju značajne.
Vučić podsjeća na osobu koja ne može prihvatiti da je veza završila, koja reaguje na svaku godišnjicu raskida objašnjavajući zašto do raskida nije trebalo doći, koja prati društvene mreže bivšeg partnera i pronalazi uvredu u svakoj proslavi. Toksičnost leži u odbijanju da se prizna da je druga strana krenula dalje, izgradila život i da zapravo ne organizuje svoje postojanje oko patnje.
Crna Gora je krenula dalje. Proslava 21. maja je dokaz upravo toga. Srbija nije.
Srpsko društvo se čini ambivalentnijim po ovom pitanju nego što sugeriše Vučićeva retorika. Kada je crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo svoj odgovor na mreži X, dobilo je otprilike deset puta više pažnje od objave vlade Srbije na istoj platformi. Građani Srbije, uključujući i mnoge koji se ne bi opisali kao zagovornici Crne Gore, očigledno su smatrali zvanični stav Srbije neugodnim. To sugeriše da ogorčenost koju Vučić iskazuje pred svojim pristalicama nije univerzalno dijeljena čak ni unutar Srbije.
Paralelno s diplomatskom epizodom, gotovo filmski, odvijala se saga o Milošu Medenici – crnogoskom bjeguncu za kojeg se vjeruje da djeluje sa srpske teritorije, čiji su videozapisi, u kojima proziva crnogorsku vladu, postali sastavni dio informacionog rata. U periodu od nekoliko dana uoči obilježavanja godišnjice nezavisnosti, Medenica je objavio optužbe u kojima je pominjao visokopozicioniranog policijskog zvaničnika Srbije, kritizirajući pritom Vučića. Taj zvaničnik, navodno povezan sa slučajem ubistva u okviru organiziranog kriminala, naknadno je uhapšen.
Šta god da se smatra relevantnim činjenicama, ova epizoda je dijelom ilustrovala kako je odnos Srbije s Crnom Gorom funkcionirao u praksi: teritorija koja se koristi kao utočište, medijski ekosistem koji služi kao oružje za destabilizaciju i politička klasa koja je domaćin ovim operacijama dok javno žali zbog nelojalnosti Crne Gore.
To je pravi problem Srbije i Crne Gore. Nije riječ o nekom graničnom sporu, niti o jezičkom sporu, kako ga neki u Srbiji i Crnoj Gori žele predstaviti. To čak, u svojoj srži, nije ni spor o referendumu iz 2006. godine. Pitanje je da li su intelektualne elite i šira javnost u Srbiji spremne prihvatiti princip da susjedi nisu izgubljene provincije. Da suverenitet drugih zemalja nije čin neprijateljstva. Da slavljenje nezavisnosti nije isto što i vrijeđanje zemlje s kojom ste nekada dijelili federaciju.
Dvadeset godina je dug period. Dovoljno dug da se izgradi država, pridruži savezu, pregovara o poglavljima za članstvo u EU i održi više slobodnih izbora. Dovoljno dug, moglo bi se razumno nadati, da se prihvati ishod demokratskog glasanja. Crna Gora nije napustila Srbiju. Napustila je uniju u koju je ušla, uradila je to onda kada je bila spremna, kroz proces koji je zadovoljio međunarodne standarde i izbjegao krvoproliće uobičajeno za takve procese na Balkanu. Mogli smo od toga napraviti primjer baršunastog razvoda uporedivog s češko-slovačkim. No, nismo uspjeli – zbog dominacije toksične politike u Srbiji.
Lubomir Filipovič.
Crnogorski politikolog
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
