Milorad Dodik nije bio kandidat na ovim izborima. Sud mu je zabranio obnašanje javne dužnosti zbog pokušaja rušenja ustavnog i pravnog poretka zemlje. A onda je došla izborna noć, njegova stranka je slavila, njegovi ljudi pobijedili, a on je zahvalio Trumpu i Putinu. Ako tražite sliku Bosne i Hercegovine nakon izbora, teško ćete naći bolju.
Za početak, treba reći ovo: izborni sustav Bosne i Hercegovine izgleda kao nešto što je Franz Kafka osmislio nakon nekoliko neprospavanih noći, pa ga vrijedi ukratko objasniti.
Nakon rata 1992.–1995., Bosna i Hercegovina je Daytonskim mirovnim sporazumom podijeljena na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine, gdje uglavnom žive Bošnjaci i Hrvati, i Republiku Srpsku, gdje uglavnom žive Srbi. Na vrhu države je tročlano Predsjedništvo s bošnjačkim, hrvatskim i srpskim članom. Ispod toga dolaze državni parlament, entitetski parlamenti, deset kantona u Federaciji, domovi naroda, vlade i cijela džungla mehanizama kojima se vlast u ovoj zemlji formira teško, a blokira začuđujuće lako.
Dayton je zaustavio rat 1995. Trideset i jednu godinu kasnije, sve jasnije vidimo koliko je njegovih političkih posljedica zamrznuo.
A onda, 4. listopada 2026., došli su izbori.
Birači su poslali poruku koju će mnogi teško progutati.
Tri naroda, tri političke stvarnosti
Nakon teškog poraza svog kandidata Slavena Kovačevića, bivši hrvatski član Predsjedništva i vođa prograđanske Demokratske fronte Željko Komšić ove izborne noći rekao je jednu od najvažnijih stvari: možda građani i narodi ove zemlje jednostavno ne žele građansku Bosnu i Hercegovinu.
Ta rečenica boli sve koji su posljednja tri desetljeća vjerovali da će Bosna i Hercegovina jednog dana prerasti daytonske etničke i etnonacionalne nabore.
Glasačka kutija, međutim, ne poznaje sentimentalnost.
SNSD putiniste Milorada Dodika ostao je dominantna politička snaga u Republici Srpskoj. Željka Cvijanović, njegova najbliža suradnica, ostaje srpska članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, dok je kandidat SNSD-a Savo Minić pobijedio u utrci za predsjednika Republike Srpske.
HDZ BiH Dragana Čovića vrati o je hrvatsko mjesto u Predsjedništvu. Darijana Filipović pobijedila je Slavena Kovačevića, čime je završeno višegodišnje razdoblje u kojem hrvatski član Predsjedništva nije dolazio iz HDZ-a.
Među Bošnjacima je slika sasvim drugačija. Denis Bećirović iz SDP-a osvojio je drugi mandat u Predsjedništvu, dok je SDA Bakira Izetbegovića ostvarila snažne rezultate na parlamentarnoj razini.
Bošnjački pluralizam kao apsurd
Ovdje dolazimo do jednog od najvećih paradoksa Bosne i Hercegovine.
Bošnjaci su danas jedini od tri konstitutivna naroda gdje još uvijek funkcionira ozbiljan politički pluralizam. Njihovi glasovi su raspršeni između SDA, SDP-a, NiP-a, Naše stranke i cijelog niza manjih političkih opcija koje se međusobno bore za svaki mandat. Među bosanskim Srbima, Dodikov SNSD godinama funkcionira kao političko težište. Među bosanskim Hrvatima, HDZ BiH ima gotovo hegemonističku poziciju.
Dakle, ljudi s najvećim unutarnjim političkim pluralizmom često imaju najmanju pregovaračku disciplinu, dok homogenizirani nacionalni blokovi puno učinkovitije pretvaraju glasove u institucionalnu moć.
I upravo to će se vidjeti.
Čović je tek počeo
Nakon izbora, kod dijela sarajevske javnosti pojavila se gotovo dirljiva nada: HDZ je dobio hrvatskog člana Predsjedništva, Dragan Čović je postigao ono što je godinama tražio i sada će valjda biti miran.
Tko god misli da su apetiti HDZ-a i Čovića zadovoljeni foteljom u Predsjedništvu, taj se u politiku ne razumije.
Jer Čović je dobio ono što je godinama predstavljao kao središnji dokaz političke diskriminacije Hrvata: kandidatkinju HDZ-a u Predsjedništvu. Time je nestao i njegov najučinkovitiji argument da brojniji Bošnjaci biraju političkog predstavnika Hrvatima.
I sada dolazi račun.
HDZ će tražiti izmjene Izbornog zakona, dodatna institucionalna jamstva, još veći utjecaj na politički sustav i očuvanje svih mehanizama koji mu omogućuju ogromnu pregovaračku moć s relativno malim brojem glasova.
Čović je vjerojatno najveći pobjednik ovih izbora upravo zato što je majstor političkog pregovaranja u kojem najmanje daje, a najviše uzima.
Njegova pobjeda završila je 4. listopada.
Njena naplata tek počinje.
A onda se vraćamo Dodiku
Milorad Dodik već godinama predstavlja najpouzdanijeg političkog saveznika Kremlja u Bosni i Hercegovini. Njegov odnos prema Vladimiru Putinu odavno je nadišao okvire diplomatske suradnje. Dodik odlazi u Moskvu, sastaje se s Putinom, podržava rusku politiku, protivi se integraciji Bosne i Hercegovine u NATO i sustavno radi na tome da zemlja ostane zaglavljena između Bruxellesa i Moskve.
Samo nekoliko dana prije izbora, ponovno je bio kod Putina.
Onda su došli izbori i pokazali jednu vrlo važnu stvar: sudska presuda može Dodika lišiti dužnosti, ali sama po sebi ne može oduzeti njegovu političku moć.
Čovjek kojem nije bilo dopušteno da bude kandidat pokazao je da još uvijek može kontrolirati veći dio političkog života Republike Srpske. Njegova stranka je pobijedila, njegovi ljudi su osvojili najvažnije pozicije, njegov politički aparat je ostao na nogama.
I nakon svega, Dodik je zahvalio Trumpu i Putinu.
Ta dva imena govore sama za sebe više od deset analiza bosanskih izbora.
Ruski tenkovi ne moraju stići do Balkana
Ruski imperijalizam u Ukrajini pokazuje svoje najbrutalnije lice: rakete, dronovi, okupacija, uništeni gradovi, masovne grobnice i pokušaj promjene granica silom.
Na Balkanu mu zasad treba puno manje.
Ovdje Moskvi ne trebaju tenkovi. Dovoljan je politički sustav koji se može blokirati. Dovoljan je lokalni vođa koji će svako jutro ponavljati da je država u kojoj živi nemoguća, privremena i osuđena na raspad. Dovoljna je vlast koja će NATO predstaviti kao neprijatelja, Europsku uniju kao kolonijalnu silu, Rusiju kao zaštitnicu pravoslavnog svijeta, a ratne zločince iz 1990-ih kao nacionalne heroje.
Ruski interesi na Balkanu nikada nisu zahtijevali stvaranje nekakvog velikog proruskog carstva. To bi bilo skupo, komplicirano i nepotrebno.
Mnogo je jeftinije proizvesti nestabilnost.
Bosna i Hercegovina je gotovo savršena zemlja za takvu politiku: slabe središnje institucije, etnički veto, neriješene ratne traume, Srbija koja odbija prekinuti veze s Moskvom i putinofilska politička elita Republike Srpske koja vlastiti opstanak veže za trajnu krizu.
Putin ne treba osvajati Sarajevo.
Dovoljno mu je da Sarajevo nikada ne postane potpuno funkcionalna europska prijestolnica.
Zbogom, građanska Bosno
Drugi veliki rezultat ovih izbora mnogo je neugodniji za nas koji godinama govorimo o Bosni i Hercegovini kao budućoj građanskoj i multietničkoj državi.
Građanska politička opcija pretrpjela je težak poraz. Fijasko i debakl.
Možemo razgovarati o Daytonu, etnonacionalnim elitama, međunarodnoj zajednici, političkim pogreškama Željka Komšića, lošim kadrovima Demokratske fronte, kompromisima Trojke i katastrofalno niskoj izlaznosti od oko 42 posto.
Sve je to stoji.
Ali stoji i glasačka kutija.
Ona nam kaže da su 2026. godine politički aktivni građani Bosne i Hercegovine uglavnom glasali unutar nacionalnih političkih prostora.
Možda građanska Bosna danas ima više intelektualnih zagovornika nego birača.
Ova spoznaja je bolna, ali korisna. Građanska država neće nastati zato što dovoljno puta izgovorimo sintagmu „građanska država“, niti će nacionalizam nestati zato što ga smatramo intelektualno odbojnim.
Moramo ponovno osvojiti ljude.
Jer čovjek u Mostaru, Sarajevu, Banjoj Luci ili Srebrenici mora imati jednaka prava, bilo da se zvao Ivan, Emir, Aleksandar ili je pripadao ljudima koje naš ustav ponižavajuće klasificira kao „ostale“.
Izbori su samo pokazali koliko smo daleko od toga.
Država kao greška
Tu bosanska priča prestaje biti samo bosanska.
Ruska politika temelji se na staroj imperijalnoj ideji: neke države su povijesne greške.
Ukrajina je, prema Putinovoj mitologiji, umjetna tvorevina. Bosna i Hercegovina, u retorici Dodika i velikosrpskog nacionalizma, također je nemoguća država, povijesni incident i privremeni aranžman koji će jednog dana nestati.
Metode su različite, matrica je jezivo poznata i identična.
Prvo, objasnite ljudima da država u kojoj žive nema smisla. Zatim ih uvjerite da njihov etnički identitet vrijedi više od zajedničke države. Proglasite susjednu zemlju njihovom pravom domovinom. Pretvorite vlastitu državu u neprijatelja, njezine institucije u okupacijska tijela, a svaku odluku koja vam se ne sviđa u napad na vaš narod.
A onda čekate povoljan povijesni trenutak.
Bosna i Hercegovina pohađa ovu školu već trideset godina.
Zato rezultate ovih izbora ne treba čitati kao još jednu egzotičnu balkansku priču o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima koji se svađaju po tko zna koji put.
Ovo je europska priča.
Europska unija slabi. Nacionalizam raste. Liberalni politički centar gubi snagu. Washington mijenja prioritete. Putin traži svaku pukotinu kroz koju može proširiti ruski utjecaj bez ispaljenog metka.
A Bosna i Hercegovina je sva sačinjena od pukotina.
Putin može biti zadovoljan
Nakon ovih izbora dobit ćemo nove parlamente, novu vladu i beskrajne pregovore o koalicijama. Dragan Čović će inkasirati na svojoj pobjedi. SDA će pokušati vratiti što više moći. Trojka će pokušati preživjeti vlastite poraze. Milorad Dodik, bez formalne funkcije ili s nekom novom političkom konstrukcijom, nastavit će upravljati Republikom Srpskom i kontrolirati Bosnu i Hercegovinu.
I iznad svega toga, ostaje jedna slika iz izborne noći.
Dodik slavi pobjedu svojih ljudi i zahvaljuje Trumpu i Putinu.
Tu završava cijela velika filozofija bosanskih izbora.
Jer Putinova pobjeda u Europi ne mora izgledati kao ruska zastava nad osvojenim gradom. Ponekad izgleda kao izborna noć u Banjoj Luci, usred zemlje kojoj Europska unija već dvadeset godina obećava europsku budućnost, dok čovjek koji sanja o njenom razbijanju slavi i zahvaljuje Kremlju.
Nijedan ruski vojnik nije morao preći ni kilometar.
Moskva je, ipak, dobila razlog da nazdravi.
Dragan Bursać. Professor of philosophy, columnist and journalist (BiH).
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
