Milorad Dodik nije bio kandidat na ovim izborima. Sud mu je zabranio obavljanje javne funkcije zbog pokušaja rušenja ustavno-pravnog poretka države. A onda je došla izborna noć, njegova stranka je slavila, njegovi ljudi pobijedili, a on zahvalio Trampu i Putinu. Ako tražite sliku Bosne i Hercegovine poslije izbora, teško ćete naći bolju.
Za početak treba reći ovo: Bosanskohercegovački izborni sistem izgleda kao nešto što je osmislio Franz Kafka nakon nekoliko neprospavanih noći, pa ga vrijedi ukratko objasniti.
Bosna i Hercegovina je nakon rata 1992–1995. Dejtonskim mirovnim sporazumom podijeljena na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine, u kojoj većinom žive Bošnjaci i Hrvati, i Republiku Srpsku, u kojoj većinom žive Srbi. Na vrhu države nalazi se tročlano Predsjedništvo sa bošnjačkim, hrvatskim i srpskim članom. Ispod toga dolaze državni parlament, entitetski parlamenti, deset kantona u Federaciji, domovi naroda, vlade i čitava džungla mehanizama pomoću kojih se u ovoj zemlji vlast formira teško, a blokira začuđujuće lako.
Dejton je 1995. zaustavio rat. Trideset jednu godinu kasnije sve jasnije vidimo koliko je njegovih političkih posljedica zamrznuo.
I onda su 4. oktobra 2026. došli izbori.
Birači su poslali poruku koju će mnogi teško progutati.
Tri naroda, tri političke stvarnosti
Željko Komšić, dosadašnji hrvatski član Predsjedništva i lider prograđanske Demokratske fronte, nakon teškog poraza svog kandidata Slavena Kovačevića rekao je jednu od najvažnijih stvari ove izborne noći: možda građani i narodi ove zemlje jednostavno ne žele građansku Bosnu i Hercegovinu.
Ta rečenica boli svakoga ko je posljednje tri decenije vjerovao da će Bosna i Hercegovina jednom prerasti dejtonske etničke i etnonacionalne torove.
Izborna kutija, međutim, ne poznaje sentimentalnost.
SNSD putiniste Milorada Dodika ostao je dominantna politička snaga u Republici Srpskoj. Željka Cvijanović, njegova najbliža saradnica, ostaje srpska članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, dok je kandidat SNSD-a Savo Minić pobijedio u utrci za predsjednika Republike Srpske.
HDZ BiH Dragana Čovića vratio je hrvatsko mjesto u Predsjedništvu. Darijana Filipović pobijedila je Slavena Kovačevića i time okončala višegodišnji period u kojem hrvatski član Predsjedništva nije dolazio iz HDZ-a.
Među Bošnjacima slika je sasvim drugačija. Denis Bećirović iz SDP-a osvojio je drugi mandat u Predsjedništvu, dok je SDA Bakira Izetbegovića ostvarila snažan rezultat na parlamentarnom nivou.
Bošnjački pluralizam kao apsurd
Tu dolazimo do jednog od najvećih bosanskohercegovačkih paradoksa.
Bošnjaci su danas jedini od tri konstitutivna naroda kod kojih ozbiljan politički pluralizam još uvijek funkcioniše. Njihovi glasovi rasuti su između SDA, SDP-a, NiP-a, Naše stranke i čitavog niza manjih političkih opcija koje se međusobno tuku za svaki mandat. Kod bosanskih Srba, Dodikov SNSD godinama funkcioniše kao politički centar gravitacije. Kod bosanskih Hrvata, HDZ BiH ima gotovo hegemonu poziciju.
Tako narod sa najvećim unutrašnjim političkim pluralizmom često ima najmanju pregovaračku disciplinu, dok homogenizirani nacionalni blokovi mnogo efikasnije pretvaraju glasove u institucionalnu moć.
I upravo će se to tek vidjeti.
Čović je tek počeo
Nakon izbora, u dijelu sarajevske javnosti pojavila se gotovo dirljiva nada: HDZ je dobio hrvatskog člana Predsjedništva, Dragan Čović je ostvario ono što je godinama tražio i sada će valjda biti miran.
Ko misli da su apetiti HDZ-a i Čovića zadovoljeni foteljom u Predsjedništvu, taj se u politiku ne razumije.
Jer, Čović je dobio ono što je godinama predstavljao kao centralni dokaz političke diskriminacije Hrvata: kandidatkinju HDZ-a u Predsjedništvu. Time je nestao i njegov najefikasniji argument da brojniji Bošnjaci biraju političkog predstavnika Hrvatima.
I sad dolazi račun.
HDZ će tražiti izmjene Izbornog zakona, dodatne institucionalne garancije, još veći uticaj na politički sistem i očuvanje svih mehanizama koji mu omogućavaju da sa relativno malim brojem glasova ima ogromnu pregovaračku moć.
Čović je vjerovatno najveći pobjednik ovih izbora upravo zato što je majstor političke trgovine u kojoj daje najmanje, a uzima najviše.
Njegova pobjeda završila je 4. oktobra.
Njena naplata tek počinje.
A onda se vraćamo Dodika
Milorad Dodik već godinama predstavlja najpouzdanijeg političkog saveznika Kremlja u Bosni i Hercegovini. Njegov odnos prema Vladimiru Putinu odavno je izašao iz okvira diplomatske saradnje. Dodik odlazi u Moskvu, sastaje se s Putinom, podržava rusku politiku, protivi se NATO integracijama Bosne i Hercegovine i sistematski radi na tome da država ostane zaglavljena između Brisela i Moskve.
Samo nekoliko dana prije izbora, ponovo je bio kod Putina.
Onda su došli izbori i pokazali jednu vrlo važnu stvar: sudska presuda može Dodiku oduzeti funkciju, ali mu sama po sebi ne može oduzeti političku moć.
Čovjek koji nije smio biti kandidat, pokazao je da i dalje može da kontroliše najveći dio političkog života Republike Srpske. Njegova stranka je pobijedila, njegovi ljudi su osvojili najvažnije funkcije, njegova politička mašinerija ostala je na nogama.
A Dodik je nakon svega zahvalio Trampu i Putinu.
Ta dva imena govore više od deset analiza bosanskohercegovačkih izbora.
Ruski tenkovi ne moraju stići do Balkana
Ruski imperijalizam u Ukrajini pokazuje svoje najbrutalnije lice: rakete, dronove, okupaciju, razrušene gradove, masovne grobnice i pokušaj mijenjanja granica silom.
Na Balkanu mu za sada treba mnogo manje.
Ovdje Moskvi nisu potrebni tenkovi. Dovoljan joj je politički sistem koji može biti blokiran. Dovoljan je lokalni lider koji će svakog jutra ponavljati da je država u kojoj živi nemoguća, privremena i osuđena na raspad. Dovoljna je vlast koja će NATO predstavljati kao neprijatelja, Evropsku uniju kao kolonijalnu silu, Rusiju kao zaštitnika pravoslavnog svijeta, a ratne zločince iz devedesetih kao nacionalne heroje.
Ruski interes na Balkanu nikada nije zahtijevao stvaranje nekakvog velikog proruskog carstva. To bi bilo skupo, komplikovano i nepotrebno.
Mnogo je jeftinije proizvoditi nestabilnost.
Bosna i Hercegovina je za takvu politiku gotovo savršena zemlja: slabe centralne institucije, etnički veto, neriješene ratne traume, Srbija koja odbija da raskine svoje veze sa Moskvom i putinofilska politička elita Republike Srpske koja vlastiti opstanak vezuje za permanentnu krizu.
Putin ne mora da osvoji Sarajevo.
Dovoljno mu je da Sarajevo nikada ne postane potpuno funkcionalan evropski glavni grad.
Zbogom, građanska Bosno
Drugi veliki rezultat ovih izbora mnogo je neugodniji za nas koji smo godinama govorili o Bosni i Hercegovini kao budućoj građanskoj i multietničkoj državi.
Građanska politička opcija doživjela je težak poraz. Fijsko i debakl.
Možemo govoriti o Dejtonu, etnonacionalnim elitama, međunarodnoj zajednici, političkim greškama Željka Komšića, lošim kadrovima Demokratske fronte, kompromisima Trojke i katastrofalno niskoj izlaznosti od oko 42 posto.
Sve to stoji.
Ali stoji i izborna kutija.
Ona nam kaže da su politički aktivni građani Bosne i Hercegovine 2026. godine u velikoj mjeri glasali unutar nacionalnih političkih prostora.
Možda građanska Bosna danas ima više intelektualnih zagovornika nego birača.
Ta spoznaja je bolna, ali korisna. Građanska država neće nastati zato što ćemo dovoljno puta izgovoriti sintagmu „građanska država“, niti će nacionalizam nestati zato što nam je intelektualno odbojan.
Treba ponovo osvojiti ljude.
Jer čovjek u Mostaru, Sarajevu, Banjoj Luci ili Srebrenici mora imati jednaka prava zvao se Ivan, Emir, Aleksandar ili pripadao ljudima koje naš ustav ponižavajuće svrstava među „ostale“.
Izbori su samo pokazali koliko smo daleko od toga.
Država kao greška
Tu bosanska priča prestaje da bude samo bosanska.
Ruska politika počiva na jednoj staroj imperijalnoj ideji: neke države su istorijske greške.
Ukrajina je, prema putinovskoj mitologiji, vještačka tvorevina. Bosna i Hercegovina je, u retorici Dodika i velikosrpskog nacionalizma, takođe nemoguća država, istorijski incident i privremeni aranžman koji će jednog dana nestati.
Metode se razlikuju, matrica je jezivo poznata i istovjetna.
Prvo ljudima objasnite da država u kojoj žive nema smisla. Onda ih uvjerite da njihov etnički identitet vrijedi više od zajedničke države. Susjednu zemlju proglasite njihovom stvarnom maticom. Vlastitu državu pretvorite u neprijatelja, njene institucije u okupacione organe, a svaku odluku koja vam se ne sviđa u napad na vaš narod.
I onda čekate povoljan istorijski trenutak.
Bosna i Hercegovina tu školu pohađa već trideset godina.
Zato rezultate ovih izbora ne treba čitati kao još jednu egzotičnu balkansku priču o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima koji se po ko zna koji put svađaju.
Ovo je evropska priča.
Evropska unija slabi. Nacionalizam raste. Liberalni politički centar gubi snagu. Vašington mijenja prioritete. Putin traži svaku pukotinu kroz koju može proširiti ruski uticaj bez ispaljenog metka.
A Bosna i Hercegovina je sva sazdana od pukotina.
Putin može biti zadovoljan
Poslije ovih izbora dobićemo nove parlamente, novu vlast i beskrajne pregovore o koalicijama. Dragan Čović će naplatiti svoju pobjedu. SDA će pokušati da vrati što veći dio vlasti. Trojka će pokušati da preživi vlastite poraze. Milorad Dodik će, bez formalne funkcije ili sa nekom novom političkom konstrukcijom, nastaviti da upravlja Republikom Srpskom i kontrolisaće BiH.
I iznad svega toga ostaje jedna slika iz izborne noći.
Dodik slavi pobjedu svojih ljudi i zahvaljuje Trampu i Putinu.
Tu se završava sva velika filozofija bosanskih izbora.
Jer Putinova pobjeda u Evropi ne mora da izgleda kao ruska zastava iznad osvojenog grada. Ponekad izgleda kao izborna noć u Banjoj Luci, usred države kojoj Evropska unija već dvadeset godina obećava evropsku budućnost, dok čovjek koji sanja njeno razbijanje slavi i zahvaljuje Kremlju.
Nijedan ruski vojnik nije morao preći ni kilometar.
Moskva je, ipak, dobila razlog da nazdravi.
Dragan Bursać. Professor of philosophy, columnist and journalist (BiH).
Članci objavljeni u rubrici “Mišljenja” odražavaju osobno mišljenje autora i ne trebaju se smatrati službenim stavom Centra
