Ohridski sporazum, potpisan 2001. godine, okončao je oružani sukob u Sjevernoj Makedoniji. Tokom proteklih 25 godina, zemlja je održavala mir, dok dvije zajednice koje su nekada bile u ratu sada zajedno grade zajedničku državu. Zajedničkim zalaganjima, Sjeverna Makedonija je prešla dug put od bivše jugoslovenske ratom zahvaćene republike do ugledne članice NATO-a i kandidata za članstvo u EU. Međutim, sistem vlasti i društveni odnosi oblikovani Ohridskim sporazumom prije četvrt vijeka, s neposrednim ciljem okončanja sukoba, sada – nakon četvrt vijeka mira, zahtijevaju preispitivanje i poboljšanje.
Sporazum koji je ućutkao oružje
Ohridski okvirni sporazum potpisali su 13. avgusta 2001. godine tadašnji predsjednik Boris Trajkovski i lideri četiri najveće političke stranke u zemlji. Tadašnji generalni sekretar NATO-a Džordž Robertson rekao je nakon potpisivanja da je to „važan dan za povratak mirnom i normalnom životu“.
Mirovni sporazum okončao je višemjesečne borbe između makedonskih bezbjednosnih snaga i etničkih albanskih pobunjenika Nacionalne oslobodilačke vojske. U borbama je poginulo sedamdeset dva vojnika i policajaca, dok je broj ubijenih etničkih albanskih pobunjenika i dalje sporan, s procjenama koje se kreću od oko 100 do nekoliko stotina. Međutim, za razliku od ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, oružani sukob je zaustavljen prije nego što je eskalirao u mnogo veću tragediju, zahvaljujući političkom kompromisu postignutom posredovanjem EU i Sjedinjenih Američkih Država.
Ohridski sporazum očuvao je unitarni karakter države, odbacujući teritorijalna rješenja za etnička sukobljavanja. Kompromis je poprimio oblik ustavnih i zakonodavnih promjena usmjerenih na jačanje prava i političke zastupljenosti Albanaca.
Sprovođenje Ohridskog sporazuma tokom četvrt stoljeća transformiralo je politički i institucionalni izgled zemlje. Albanski jezik postao je mnogo vidljiviji u javnom životu i državnim institucijama, dok su mehanizmi inkluzivne zastupljenosti postali dio političkog sistema. Albanci su postali znatno bolje zastupljeni u državnim institucijama, vojsci i policiji, albanske stranke su postale stalni dio vladajućih koalicija, a političari etnički Albanci zauzimaju najviše funkcije u državi.
Teškoće u sprovođenju
Sprovođenje odredbi Ohridskog sporazuma koje su predviđale ustavno i pravno preuređenje nije paraliziralo sistem javne uprave niti učinilo državu nefunkcionalnom, kao što se dogodilo s drugim mirovnim sporazumima u regiji (Dejtonski sporazum u Bosni i Hercegovini). Međutim, Ohridski sporazum nije pružio konačno rješenje za sve složene probleme i nije pružio sveobuhvatan odgovor na sva sporna pitanja.
Konkretno, prema riječima albanskih stručnjaka, tumačenje Zakona o upotrebi jezika ostaje predmet političkih i pravnih sporova, dok neke institucije i opštine i dalje pružaju primjere nepotpune implementacije zakonskih odredbi. Osim toga, posljednjih godina princip pravične zastupljenosti nije uvijek primjenjivan na način koji ispunjava očekivanja albanske zajednice.
Istovremeno, mnogi etnički Makedonci tvrde da je sprovođenje politike pravične zastupljenosti stvorilo nepravedne uslove u kojima se prednosti mogu steći isključivo na osnovu etničke pripadnosti. „Postoji diskriminacija koja frustrira mnoge u makedonskoj zajednici jer se Albancima često daje prednost pri zapošljavanju kako bi se ispunile kvote zastupljenosti u javnom sektoru“, rekao je za DW Stojanče Angelov, general policije tokom sukoba 2001. godine. Postojeća pravila dovela su do apsurdnih slučajeva u kojima su ljudi mijenjali svoju etničku pripadnost kako bi dobili posao.
U potrazi za obostranim razumijevanjem
Iza naizgled tehničkih poteškoća u primjeni Okvirnog sporazuma kriju se fundamentalna neslaganja. Stručnjaci smatraju da je korijen postojećih kontradikcija to što Albanci i Makedonci na fundamentalno različite načine ocjenjuju sporazume postignute u Ohridu prije četvrt stoljeća.
„Najveći neuspjeh, po mom mišljenju, je taj što uz primjenu Okvirnog sporazuma nismo izgradili zajedničko razumijevanje o njemu“, kaže Vasko Popetrevski, iskusni novinar i glavni urednik programa 360 stepeni, jednog od vodećih programa političkog i istraživačkog novinarstva u Sjevernoj Makedoniji. „Tokom proteklih 25 godina fokus je bio na normativnim aspektima, dok se vrlo malo pažnje posvećivalo pomirenju“, rekao je u intervjuu za BIRN.
Među albanskim stručnjacima postoji mišljenje da je dio makedonskog političkog establišmenta i javnosti prihvatio sporazum pod prisilom, u vanrednim okolnostima oružanog sukoba, dok su kompromisne odluke usvojene radi proširenja prava Albanaca bile i dalje doživljavane od strane makedonske većine kao bolan gubitak. „Problem je što čak ni danas Ohridski okvirni sporazum ne uživa široku podršku među etničkim Makedoncima“, objašnjava novinar i analitičar Dželal Neziri u komentaru koji je citirao istraživački centar Opservatorij za Balkan, Kavkaz i Transeuropu (OBCT). „Postojala je percepcija da su Albanci ‘Makedoncima oteli makedonsku državu’. Ova dvojnost prati zemlju posljednjih 25 godina“, rekao je istraživač i publicista Bekim Adili za OBCT.
Dakle, za mnoge etničke Albance, Ohrid predstavlja kulminaciju duge borbe za veću jednakost i priznavanje prava. U međuvremenu, za mnoge etničke Makedonce, Ohridski sporazum ostaje povezan s oružanim sukobom i s osjećajem da su kolektivna prava i ustupci „nametnuti upotrebom oružja“. „Jedan narativ hrani drugi“, primjećuje Popetrevski.
Međutim, Makedonci i Albanci imaju različite poglede ne samo na Okvirni sporazum i nedavnu istoriju svoje zemlje. Imaju „svoje“ medije, svoje političke stranke i svoje političare… Da bi opisao trenutnu situaciju, OBCT citira zamjenika ministra vanjskih poslova Zorana Dimitrovskog: „Albanci i Makedonci žive podijeljeni, iako u međusobnom suživotu“.
Kroz dijalog
Uprkos postojećim kontradikcijama, ogromna većina stručnjaka koji komentarišu 25. godišnjicu Ohridskog sporazuma ne predviđaju izbijanje sukoba ili destabilizaciju. Primjećuju se složena i sporna pitanja vezana za primjenu Ohridskog sporazuma i prilagođavanje njegovih odredbi današnjim realnostima, ali niko ne osporava fundamentalni značaj Sporazuma za dalji razvoj zemlje. Pažnja se skreće na kontradikcije koje postoje između Albanaca i Makedonaca, ali sve se one predstavljaju kao pitanja koja se mogu i trebaju riješiti dijalogom i potragom za obostrano prihvatljivim rješenjima. Naglašava se da je težnja za pridruživanjem Europskoj uniji ujedinjujući cilj za sve vodeće političke snage i građane bez obzira na etničku pripadnost.
Zaključke stručnjaka potvrđuju izjave vodećih političara Sjeverne Makedonije povodom 25. godišnjice potpisivanja Ohridskog sporazuma.
Četvrt stoljeća nakon Ohrida, njegovo glavno dostignuće nije samo kraj oružanog sukoba, već i uspostavljanje suživota kao neophodnog uslova za funkcionisanje i razvoj države i razvoj dijaloga kao jedinog prihvatljivog sredstva za rješavanje sukoba. Istovremeno, iskustvo ovih godina pokazuje da su ustavne promjene i pravni mehanizmi nedovoljni ukoliko ih ne podržavaju međusobno povjerenje, pravedne institucije i svakodnevna saradnja. Europske integracije pružaju dodatni podsticaj za traženje održivih rješenja, ali istinska otpornost države zavisiće prije svega od spremnosti društva, političara i državnih institucija da zaštite prava građana, istovremeno sprečavajući političku eksploataciju etničkih podjela. Tek tada će kompromisni mirovni sporazum iz 2001. godine, nakon što je postao temelj zrelog, inkluzivnog i stabilnog društva, u potpunosti ispuniti svoju misiju i konačno postati dio istorije.
Analitička grupa CWBS-a
