Poljsko-ukrajinski istorijski spor, koji traje decenijama, izašao je iz okvira neslaganja među susjedima. Od pokretanja procesa pristupanja Ukrajine Evropskoj uniji, događaji iz sredine dvadesetog vijeka postali su dio šire rasprave o ukrajinskom putu ka Evropskoj uniji, pri čemu poljski zvaničnici navode Hrvatsku kao primjer koji bi Ukrajinci trebalo da slijede.
U suštini, poljske vlasti pokušavaju da hrvatski slučaj „odbacivanja kontroverznih heroja” učine uzornim i da ga Ukrajincima ponude kao model za ugledanje. Ali da li je takav pristup uopšte relevantan i prihvatljiv?
Savjeti iz Varšave
Početkom jula potpredsjednik Vlade Poljske i ministar nacionalne odbrane Władysław Kosiniak-Kamysz izjavio je da bi Evropska unija prema Ukrajini trebalo da postavi isti kategoričan zahtjev kakav je postavila Hrvatskoj u pogledu izbora njenih heroja. „Kada su Hrvati ulazili u EU, dobili su jasnu poruku. Imali su svoje heroje iz Balkanskog rata koji nijesu mogli biti uključeni u panteon evropske zajednice. Imali su i svoje heroje iz Drugog svjetskog rata, a ni oni se ne glorifikuju”, rekao je Kosiniak-Kamysz u intervjuu.
Drugi poljski medij citirao je zamjenika ministra vanjskih poslova te zemlje Marcina Bosackog, koji je, u kontekstu potrebe Ukrajine da ispuni sve kriterijume za članstvo u EU, takođe naveo Hrvatsku kao primjer: „Hrvati su morali da shvate da u Evropsku uniju neće ući pod zastavom onih koji su ubijali žene i djecu. To se jednostavno neće dogoditi.”
Izjave poljskih zvaničnika široko su prenijeli balkanski mediji, prije svega srpski, od kojih su se neki posebno fokusirali na reference na svoje susjede.
Zaoštravanje poljske retorike prema Ukrajini uslijedilo je nakon otvaranja pristupnih pregovora s Kijevom, jer Poljska želi da istorijska pitanja postanu dio pregovaračkog okvira, u suštini slijedeći pristup Bugarske prema Sjevernoj Makedoniji. Poljska strana zahtijeva da Kijev odustane od glorifikacije Ukrajinske pobunjeničke armije (UPA), kao i od glorifikacije vođe ukrajinskih nacionalista Stepana Bandere, zbog antipoljskih akcija UPA-e sredinom prošlog vijeka, tokom Drugog svjetskog rata. Poljska optužuje Ukrajinsku pobunjeničku armiju za zločine nad poljskim civilnim stanovništvom, dok je stav Ukrajine da se odvijao širi poljsko-ukrajinski sukob za koji obje strane snose odgovornost.
Treba pomenuti da se ova istorijska rasprava odvija u pozadini ruskog rata protiv Ukrajine. Značajan dio ukrajinskog društva borce UPA-e prije svega vidi kao ljude koji su se borili za ideju nezavisne Ukrajine. U kontekstu otpora ruskoj agresiji, takva motivacija ima presudan značaj. Upravo iz tog razloga jedna od jedinica Snaga za specijalne operacije Oružanih snaga Ukrajine dobila je naziv u čast „Heroja UPA-e”. Upravo je ta odluka pokrenula cijeli niz oštrih izjava iz Varšave, uključujući i savjete da se okrene hrvatskom iskustvu.
Ali da li je takvo poređenje zaista relevantno?
Istorijski pregled
Ukrajinska pobunjenička armija (UPA) bila je vojna formacija koja je djelovala prije svega na teritoriji današnje Ukrajine između 1942. i 1960. godine. Smatra se vojnim krilom jedne od frakcija Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN-B). Zvaničnim datumom osnivanja UPA-e smatra se 14. oktobar 1942. godine, iako se sam naziv „Ukrajinska pobunjenička armija” počeo redovno koristiti u maju 1943. godine.
Od samog početka svog postojanja, UPA se borila za ideju nezavisne ukrajinske države – protiv snaga Trećeg Reicha, sovjetskih partizana, kao i protiv poljske Domovinske armije (Armia Krajowa) i Narodne armije (Armia Ludowa). Nakon povratka sovjetske vlasti u zapadnoukrajinske zemlje, UPA je još nekoliko godina nastavila otpor sovjetskim snagama.
Stepan Bandera bio je vođa jedne frakcije Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN-B). Bio je jedan od autora Akta o obnovi ukrajinske države od 30. juna 1941. godine. Međutim, nezavisna ukrajinska država tada nije uspostavljena. Zbog proglašenja Akta o obnovi ukrajinske državnosti, njemačke vlasti uhapsile su Stepana Banderu 5. jula 1941. i kasnije ga poslale u koncentracioni logor Sachsenhausen, gdje je ostao gotovo tri godine, uključujući i period kada je UPA osnovana.
Stoga ova epizoda iz istorije Ukrajine nije relevantna za hrvatsko iskustvo tokom Drugog svjetskog rata. U to vrijeme nije uspostavljena nikakva „Nezavisna Država Ukrajina”, neki ukrajinski nacionalisti borili su se protiv njemačkih snaga, a samog političkog vođu ukrajinskog pobunjeničkog pokreta Treći Reich poslao je u koncentracioni logor.
Heroji, a ne zločinci
Međutim, savjet poljskih zvaničnika da bi Kijev trebalo da slijedi „hrvatsko iskustvo odbacivanja kontroverznih heroja” ne može se primijeniti ne samo zato što su istorije Hrvatske i Ukrajine tokom Drugog svjetskog rata suštinski različite.
Još veći problem predstavlja kontroverzno – pa čak i netačno – razumijevanje procesa evropske integracije Hrvatske koje pokazuju predstavnici poljskih vlasti.
Prema njihovim izjavama, navodno je upravo tokom pregovora o pristupanju EU – i zapravo zahvaljujući njima – zvanični Zagreb odustao od glorifikacije „ustaških zločinaca”, a sada se od Ukrajine očekuje da slijedi hrvatski primjer. Istina je, međutim, da tokom pristupanja Hrvatske Evropskoj uniji početkom 2010-ih istorijska pitanja vezana za Drugi svjetski rat uopšte nijesu bila u fokusu procesa evropske integracije – za tim jednostavno nije bilo potrebe. Moderna Republika Hrvatska prikazivana je kao „ustaška država” samo u velikosrpskoj propagandi, a upravo je taj propagandni kliše činio osnovu ratne propagande početkom 1990-ih.
Izjava poljskih zvaničnika o herojima „Balkanskog rata”, čije se glorifikacije Hrvatska navodno odrekla radi ulaska u EU, takođe otvara mnoga pitanja.
Dobro je poznato da je, neposredno prije pristupanja Hrvatske Evropskoj uniji, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) vodio postupak u predmetu generala Ante Gotovine. Postupak je izazvao masovne proteste širom Hrvatske. Stotine hiljada Hrvata bile su spremne da odustanu od evropske integracije ako bi to značilo izdaju onih koji su zemlju doveli do pobjede u ratu. Međutim, takvi radikalni koraci pokazali su se nepotrebnim. Gotovina je 2012. godine u potpunosti oslobođen pred Žalbenim vijećem ICTY-ja, nakon čega je kod kuće svečano dočekan kao nacionalni heroj. Hrvatska je 2013. postala članica Evropske unije.
Naravno, za zvanični Beograd i za Srbe general Gotovina i danas ostaje zločinac, dok Operacija Oluja – vojna operacija kojom je Hrvatska dobila rat – ostaje ratni zločin. Srbija, međutim, nije članica Evropske unije.
Zaključci
Neprijatan zaključak koji se može izvesti iz izjava poljskih zvaničnika jeste da Varšava, kako bi promovisala narative o Ukrajini koji odgovaraju poljskim vlastima, može pribjegavati manipulaciji, širiti propagandu i plasirati lažne ili iskrivljene informacije, čak i ako dio toga može uvrijediti partnera i saveznika unutar Evropske unije, NATO-a i Inicijative tri mora (3SI). Odnosi između Varšave i Zagreba uvijek su bili bliski i prijateljski, ali ako poljska strana nastavi da spekuliše o osjetljivim pitanjima, taj savez može oslabiti.
Još jedan problem u izjavama predstavnika poljske vlade jeste to što se savjeti zasnovani na njihovim spornim poređenjima i primjerima pokazuju kao nerelevantni i takve prirode da ih Ukrajinci – čak i kada bi to željeli – ne bi mogli slijediti.
Ako Poljska zaista želi da se osloni na hrvatsko iskustvo evropske integracije, a šire i na iskustvo bivše Jugoslavije, u svom istočnoevropskom susjedstvu, vjerovatno bi bilo prikladno uspostaviti posebnu platformu putem koje bi Hrvati, kao i Slovenci, mogli Ukrajincima direktno, bez posrednika, davati savjete o evropskoj integraciji.
Analitička grupa CWBS-a
